Rijetki to žele priznati, no mnogi njemu utječu. Zato što je pretenciozan, moralno sumnjiv, a opet ima u sebi jak emocionalan naboj, kič je vrlo moćan. To nije naravno promaklo političarima, ideolozima, elementima državnog aparata. Režimi se već desetljećima, ako ne i stoljećima, nastoje prikazati boljima, moćnijima, utjecajnijima upravo kroz ovu jednostavnu, prvoloptašku, rubnu kulturnu formu.

O tome svjedoči izložba „Refleksije vremena“ u Klovićevim dvorima. Izložba predstavlja umjetničko stvaralaštvo u Hrvatskoj i Jugoslaviji prvog deseteljeća poslije uspostave komunističke vlasti. Posebno su u tom smislu zabavni izložci iz Muzeja istorije Jugoslavije u Beogradu. Radi se o poklonima drugu Titu izrađenih vrijednim rukama socijalističkih radnika.

Na malim maketama miješa se prostodušnost s krajnje pojednostavljenim ideološkim obrazcima, nezgrapnost i pretjeranost prikaza s elementima tehnologije industrijskog društva. Pri tome se prikazi oslanjaju i na neke drevne ikonografske forme.

Tako me se posebno dojmila ukrasna kutijica, poklon Titu bolnice u Lovranu. Središnji dio kutijice ispunjavaju fotografije članova Politbiroa Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije. U prijevodu, radi se o najvišem državnom vrhu.

U sredini se nalaze slike Tita s Edvardom Kardeljem i Aleksandrom Rankovićem s desne i lijeve strane. Niz slika se nastavlja s fotografijama ostalih članova Politbiroa polukružno raspoređenima oko moćne trojke. Hm. To bi moglo biti i prikaz sv. Trojstva s apostolima ili Krist, Marija i mjesni svetac zaštitnik u vijencu ranokršćanskih mučenika? Novi režim, u glavama poslušnika, posudio je obrazac prikazivanja od svog neprijatelja. Ni prva ni zadnja posudba ove vrste.

Kada smo kod državnopodupiralačkog kiča u doba socijalizma njegov vrhunski primjer, premda iz znatno kasnijeg razdoblja, je pjesma „Od Vardara pa do Triglava“. Čak je i moj stric gastarbajter, koji je inače tvrdio kako je Tito „drek na šibici“, imao kasetu s ovim pjesmuljkom u autu i tvrdio je kako mu je pjesma „baš dobra“.

Državni kič nije nestao s propašću socijalizma. On tijekom 90-tih godina 20. st. doživljava svoj novi vrhunac. Apoteozu „državotvorni“ kič 90-tih ima u pjesmi „Bože čuvaju Hrvatsku“. Pjesma svojim emocionalnim pretjerivanjima, nastojanjem da se prikaže kao da zapravo pripada visokoj kulturi predstavlja zapravo školski primjer kiča. „Državotvorni“ kič preživljava i u 21. stoljeću kroz „novokomponovanu“ klapsku glazbu („Nek ti kušin bude stina“ i druge pseudodalmatinske tužbalice).

Ima li sadašnja vlast svoj kič? Pa bilo je nekih pokušaja stvaranja lijevog kiča poput Šajetine „Party za ekipu“, no u cjelini ljevica je na tom području deficitarna. To je vjerojatno uviđao i Ivica Račan kada je za kampanju za parlamentarne izbore 2003. angažirao Severinu. U krajnoj liniji nije li možda i bježanje od kiča kičersko ponašanje?