Prvo bi kredom nacrtao krug. Potom bi govorio nešto o onima koji su u krugu i onima izvan njega. Zatim bi profesor Slavko Sakoman krenuo na pravu stvar – droge. Uvaženi predavač pričao je o strahotama koje sa sobom donose „mara“, „žuto“, „bijelo“, tabletice pa i Tigar ljepilo, „droga“ iz Pirota, koje je bilo poznatije po svojim haluciogenim svojstvima nego sposobnosti kohezije dijelova razbijenih keramičkih šalica. Svi smo, na naše zaprepaštenje, zapravo bili vrlo blizu da postanemo narkomani jer već pijenje alkohola i pušenje predstavlja prvi korak na putu prema igli. Narkomana je pak sve više i više kao i dilera koji vrebaju na svakom uglu.

To sam predavanje prvi put slušao u šestom razredu osnovne škole na samom početku 80-tih godina 20. stoljeća, da bih ga odslušao u istom obliku i od iste osobe krajem srednje škole. Činilo se da mi nema spasa, posebno jer sam slušao punk i za vikend cugao na klupici. Heroin mi ne gine.

Gotovo identično iskustvo imao je i američki ekonomist Bryan Caplan (odprilike smo i istih godina). U svojoj knjizi “The Myth of Rational Voter”, govoreći o sklonosti ljudi prema pesimističkim predrasudama, spominje slično školsko iskustvo. Nastavnici su Caplana i njegove kolege uvjeravali kako je sve više i više narkomana, kako su dileri na svakom koraku i kako i njegove najbliže kolege samo što nisu postali “narkići”. Kad vidi iznenađenja! Njegova (i moja) generacija umjesto da postane skupina drogom ispranih ovisnika postali su pokoljenje inovatora koje je uvelo ekonomiju u informatičko doba. Caplan i dan danas čeka, navodno neizbježnog, dilera koji će mu ponuditi “žuto”.

Ni meni diler nikada nije prišao premda je za to postojala velika mogućnost. Stanujem naime preko puta tržnice u Utrini i zloglasnog (danas nepostojećeg) kafića “Neno and Willy”, jednog od prvih punktova u Zagrebu gdje se heroin mogao nabaviti na redovnoj bazi.

Ovim ne želim podcijeniti opasnost od droga (premda je alkoholizam, po meni, daleko naopasnija ovisnost u ovim krajevima). Heroin izaziva velike osobne i obiteljske tragedije no u tome nije poanta. Bitno je da, kao što uživamo u filmovima strave, tako se pervezno predajemo i pesimističkim slikama budućnosti.

Meni, kao i Caplanu diler nikako da priđe. Da ga pozovete u moje ime? Možda ipak ne.