Čekali smo polazak u zgradi Zavoda sv. Jeronima. To je teška, pompozna, prijeteća zgrada. Zdanje tipično za arhitekturu Mussolinijeva vremena. S prozora pogled se pruža na jedan od važnijih spomenika rimske antike – kružni mauzolej cara Augusta. Skupina mladih hodočasnika spremala se krenuti prema nedalekom trgu sv. Petra. Tu je, na tu Cvjetnu nedjelju već prilično daleke 1985., papa Ivan Pavao II trebao održati misno slavlje u povodu Prvog svjetskog susreta mladih katolika.

Uz put trebalo je nešto odnijeti u Vatikan. Trebalo je odnijeti jedan vrlo uobičajen, vrlo prizeman predmet. On ljudima uobičajeno izbacivanje fekalija čini lakšim i ugodnijim. Radi se o konstrukciji od ovala s velikom rupom u sredini koju poklapa poklopac istog oblika. Dakle, to je obično zvana „daska za WC“.

Šetati s takvim predmetom pod pazuhom? Ne samo šetati nego ići na misu koju služi vrhovni poglavar vaše vjerske zajednice? Hm, daj da malo razmislim o tome. Dok smo mi razmišljali dasku je odlučio odnijeti jedan niski, stariji gospodin, zapravo svećenik. Dobro, ne samo „običan“ svećenik, nego što više kardinal Svete majke Katoličke crkve, nadbiskup zagrebački – Franjo Kuharić.

Franjo Kuharić

Ubrzo smo krenuli prema Vatikanu. Kardinal Kuharić nije bio na čelu kolone. Bio je tu negdje u sredini, kao samo jedan od hodočasnika, s daskom za WC pod rukom. Bio je prijazan, ali se nije nametao. Govorio je samo onoliko koliko je trebalo. Nedostatak riječi nadoknađivao je blagim osmjehom koji mu nije silazio s lica.

To je bio njegov stil. Kuharić je bio vrlo ekonomičan, vrlo obazriv s riječima. Kakva razlika prema bombastičnom govorničkom stilu većine današnjih hrvatskih biskupa. Na prosječnom proštenju vjernik ili slučajni namjernik uz pola kile janjetine, gemišt i krunicu kineske proizvodnje dobiva serviranu i bujicu riječi o komunistima, liberalima, homoseksualcima i sl. Od bujice malo koristi. Zato je Kuharić bio više poput tihog potoka koji je u pravilu, na kraju, dobivao što hoće. Dobra pouka svima.

Posebno je izražena briga dijela biskupa za „naše generale“. Posebno su im pak na zubu oni koji aktualiziraju zločine Hrvatske vojske učinjene tijekom „Oluje“. Prvi koji u hrvatskoj javnosti u većoj mjeri osvijestio taj problem bio je upravo kardinal Franjo Kuharić. Kuharić je u listopadu 1995., u govoru tijekom hodočašća pripadnika Hrvatske vojske na Mariji Bistrici, oštro osudio palež, pljačku i ubojstva koji su uslijedila poslije uspješne vojne akcije.

To nije bila Kuharićeva „naknadna pamet“. Još na početku rata, u kolovozu 1991., slutio je što bi se moglo dogoditi. Tada je u ratom pogođenoj Petrinji rekao: „Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova. Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom, nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre! To je Evanđelje, možda teško razumljivo pogaženom i poniženom čovjeku, ali to je Evanđelje zalog pobjede! To moraju biti naša načela!’“ Malo je bilo onih koji su ga poslušali.

Želio bih da jedna avenija u Zagrebu dobije ime po Franji Kuhariću. Da li bi se to Kuhariću svidjelo? Sigurno ne. No, to nije važno. Ulice imenujemo iz sebičnih razloga. One doduše dobivaju imena po mrtvima ali kako bi ta imena bili „znak“ živima. Ja želim veliki znak jednom dobrom, mudrom i skromnom čovjeku. Želim znak jednoj osobi koja je jednog već davnog proljeća koračala pokraj mene na mostu San Angelo s daskom za WC.