Portafon

Debeli slojevi različitih nijansi teške, smeđe, uljene boje. Ukratko, to su slike Ljube Ivančića izložene u galeriji Klovićevi dvori u sklopu izložbe „Apstrakcija – Modernizam i suvremenost”. Na trenutke, među tim slikama nastalim početkom 60-tih godina 20. st., tu i tamo iskače nešto prepoznatljivo – i to doslovno. Kao plitki reljef izranjaju oblici starih portafona. Jasno se naziru okrugle tipke, okviri za listiće s imenima, same bijele ceduljice…

Ljubo Ivančić  "Vrata", ulje na šperploči

Ljubo Ivančić “Vrata”, ulje na šperploči.

Portafone sam od djetinjstva smatrao iznimno zanimljivima pa i vizualno uzbudljivima. Stari portafoni pričaju povijest svoje zgrade i puno govore o njezinim stanovnicima. Ceduljice s imenima najstarijih stanara obično su najurednije, premda ponekad požutjele i izbljedjele. One prate prvotni dizajn ove komunikacijske naprave za vrlo kratke udaljenosti. Kako vrijeme prolazi novi stanari stavljaju nove ceduljice, rijetko u skladu s fontovima i oblicima prvotnih natpisa. Tako se miješaju nekada popularne uske plastične vrpce s reljefnim slovima, ambiciozno otisnuta imena u sitotisku s komadićima papira nemarno ispisanih kemijskom olovkom ili flomasterom.

Stari portafon

Kako vrijeme prolazi u isti stan se doseli nova obitelj ili dođe na duži boravak rođak iz provincije pa se od jednom uz dugme za jedan stan pojave dva ili čak više prezimena. Od kraja 80-tih godina 20. st., pokraj gumbića koji se oglašavaju iritantnim zvrndanjem, pojavljuju se i maštovita imena malih tvrtki, znak kako je kapitalizam prodro i u vašu zgradu.

Natpisi na portafonima govore i o načinu kako pojedini stanar doživljava sam sebe. Onaj ponosan na svoje akademsko obrazovanje napisati će pokraj imana primjerice “dipl.ing.” ili slično. Onaj koji svoj stan doživljava kao porodično ognjište pokraj prezimena u nekom obliku kurziva napisati će “obitelj” i tako dalje. Neki neće napisati – ništa.

Preoblikuju se i sami gumbići. Plastika s vremenom propada. Gumbi se iz nekih razloga često pale opušcima. Ponekad ispadaju sami od sebe pa umjesto njih ostaju rupe ili ih zamjenjuju neadekvatni i raznobojni surogati. Poslije nekoliko desetljeća tako portafon postaje šarena ploča, izraz kreativnosti i stavova generacija stanara zgrade.

U posljednje vrijeme stari portafoni brzo nastaju. Tvrtke koje se bave održavanjem zgrada, čini se, prvo zamjenjuju stare portafone novima. Računaju, portafon je ono što stanari najčešće vide pa se tako na brz i jeftin način pred njima može pokazati briga za zgradu.

Meni ja žao starih portafona. Vjerojatno bi bilo žao i Ljubi Ivančiću. Nadam se samo kako će jednog dana i ovi novi portafoni postati stari i devastirani – oblikovani od svojih korisnika.

Ovaj unos je objavljen u Kultura i politika, Moje sitnice i označen sa , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.