Glagoljica i svinje

Jutro na zadarskom forumu. Među ostacima trga davno nestalog antičkog grada, okruženog građevinama nastalima od ranog srednjeg vijeka do 70-tih godina 20.st., uz skupine turista-umirovljenika iz različitih dijelova svijeta našla se i jedna domaća školska ekskurzija. Djece dvadesetak. Dvije učiteljice. Jedna je na sebe preuzela ulogu vodiča.

Govoreći o crkvi sv. Donata proglasila ju je najvažnijom građevinom svoga doba u Europi. Potom je ugledala jedan križom i ornamentima ukrašen kamen koji je proglasila primjerom „našeg“ hrvatskog pletera. Tu nije bio kraj već je počela govoriti i o glagoljici i „književnosti“ na hrvatskom jeziku koje gajili Hrvati dok su drugi europski narodi „stanovali sa svinjama“.

Crkva sv. Donata u Zadru

Monotono izlaganje, što se u Zagrebu kaže „verglanje“. Govori kao zagrebačka srednjoškolka u kafiću. Prazno, s mnoštvom krivih naglasaka, ali uvijek je prisutno isticanje hrvatstva, činjenice da se navodno nemamo čega sramiti i manje ili više izravno upućivanje djece da smo „mi Hrvati“ bolji od drugih. Se razme, neee?

Učiteljica se prvenstveno ogriješila o činjenice. Sv. Donat je i u europskim razmjerima značajna predromanička građevina, no po utjecaju i važnosti ni izdaleka toliko bitna kao uzori koji su mu prethodili – kapela Karla Velikog u Aachenu i crkva Sv. Apostola u Konstantinopolu. Da li su se stanovnici tadašnjeg Zadra osjećali Hrvatima? Ne bih baš stavio ruku u vatru za ovu tvrdnju. Reljef koji je pokazala nije bio predromanički ili „starohrvatski“ nego rano kršćanski – iz razdoblja kada su Hrvati još bili razmjerno daleko od današnje Hrvatske. Na kraju zapisi na narodnim jezicima pojavljuje se i kod niza drugih europskih naroda već u ranom srednjem vijeku. Kod nekih, kao kod Francuza i Nijemaca i znatno ranije nego kod Hrvata.

Priča učiteljice, podsjetila me na jedan „čas informisanja“ iz razdoblja kada sam služio JNA. Tijekom mog služenja vojnog roka u Nišu jedan lokalni novinar dobio je zadatak da nas upozna s prošlošću grada u koji smo došli. Njegovo predavanje svelo se zapravo na jedan događaja iz Srednjeg vijeka – susret njemačkog cara Friedricha Barbarosse, koji je bio u križarskom ratu i na putu za Palestinu, i srpskog velikog župana Stevana Nemanje u Nišu. U opisu toga susreta pak, samo je jedan detalj bio bitan. Dok je car Svetog rimskog carstva njemačke narodnosti jeo prstima njegov srpski domaćin služio se nožem i vilicom. To je trebao biti krunski dokaz srpske kulturne nadmoći nad Nijemcima. Dok je Barbarossa jeo „kao svinja“ preko puta njega srpski veliki župan jeo je poput pravog gospodina.

Stefan Nemanja

Tako mali, frustrirani nacionalizmi oblikuju svoju sliku vlastite, navodno „bolje“, prošlosti. Kada smo već početkom 21. st. mali i zanemariva utjecaja stvorimo sliku vlastitog srednovjekovlja kao „zlatnog doba“ u kome su Hrvati, boraveći u najljepšim građevinama, uživali u tankoćutnim književnim tekstovima, a Srbi raspravljali o razlikama između žlice za crnu i žlice za bijelu kavu, okruženi „divljim narodima“ kao što su Nijemci, Talijani, Mađari, Grci…

Na kraju, većina je Hrvata, povijesno gledano, sve do nedavno stanovala sa stokom (moj pradjed npr.). To je posebno pogodno zimi kada toplina stoke, koja je od ljudi odvojena samo drvenim zidom, dodatno grije kuće. Nije tako strašno spavati sa stokom.

Ovaj unos je objavljen u Kultura i politika, Politika i ideologija, Politika i povijest i označen sa , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.