Često je od ljubavi do mržnje samo korak. Barem se takav zaključak može izvući iz stava dijela hrvatskih medija prema papi Benediktu XVI. Povod – spor oko zamljišta bivšeg benediktinskog samostana u Istri, sada več čuvene Dajle. Odluka pape Benedikta XVI. da se sporno zemljište vrati bendiktinskom samostanu koji svoje središte ima u Italiji izazvao je zgražanje dijela javnosti. Na jednoj strani je tako navodno talijanskim iredentistima sklon papa, a na drugoj porečko-pulski biskup koji tobože brani nacionalni integritet, t.j. pravo Hrvata da svoju zemlju pretvore u golf zabavište za bogate strance.

Nošen „pravednim gnjevom“ obrane navodnih nacionalnih interesa Večernji list je objavio u subotu 13. kolovoza znakovitu naslovnicu. Ispod slike Benedikta XVI. velikim masnim slovima otisnut je naslov „Progon patriota“, praćen podnaslovima o navodnom „bijesu“ Vatikana prema Porečko – pulskoj biskupiji pri čemu se biskupijski ekonom i mešetar zemljištem Ilija Jakovljević uspoređuje s Grgurom Ninskim, Mark Antunom de Dominisom i Josipom Jurjem Strossmayerom (!!!!?).

Što bi sljedeće mogli očekivati ako se najava Večernje lista ostvari? Uredništvo „Hrvatskog slova“ u tamnicama inkvizicije, papine krvnike koji obuvaju Davoru Domazetu Loši „španjolsku čizmu“ , kao i zadnje radove Zdravka Tomca na indexu zabranjanih knjiga? Radi li se o zavjeri komunista i Vatikana protiv hrvatskog suverniteta? Zar naši istočni susjedi nisu „patentirali“ malo prije navedenu tezu? Nakadašnja Uprava državne bezbednosti je mačji kašalj prema kardinalskom zboru.

Sličnu naslovnicu punu gluposti i mržnje, a vezanu za osobu pape Benedikta XVI. već sam prije imao prilike vidjeti. Radilo se o naslovnici britanskog tabloida The Sun prilikom izbora kardinala Josepha Ratzingera za papu Benedikta XVI. Visoko tiražna britanska tiskovina, jedva prikriveno, nazvala je novog papu nacistom („From Hitler youth to… Papa Ratzi“). Tračersko britansko glasilo podilazilo je duboko usađenom antikatolicizmu velikog dijela Engleza i Škota (tako je i danas britanskoj javnosti neprihvatljiva mogućnost da katolik postane premijerom). Kome pak, u navodno izrazito katoličkoj zemlji, podilazi Večernji list?

Problem je u prirodi hrvatskog katolicizma. Slavoj Žižek na ovogodišnjem Subversive Film Festivala ističući potrebu očuvanja i kršćanskih europskih tradicija istovremeno je naglasio da Europi ne treba „ustaško kršćanstvo“. Grub izraz, ali koji jasno upozorava na bit problema. To je povezivanje katolicizma i nacionalizma. U Hrvatskoj to je rezultat specifičnih povijesnih okolnosti. Obrana od Turaka u velikoj mjeri se oslanjala na solidarnost europskih katoličkih sila na čelu s Habsburgovcima i papom. Vrlo je bitan, i s prije navedenim povezan, kulturni utjecaj islama. Islam zapravo ne poznaje podjelu na nacije nego u prvi plan ističe vjersku podjelu. Tako su se, prvenstveno u hrvatskim krajevima pod jakim orijentalnim utjecajima, nacija i vjera stopili u jedno i tako je nastao katolicizam kao „hrvatska vjera“.

No mogu li vjera i nacionalizam ići zajedno? Na kraju ne mogu. Zašto? Oboje nastoje svoje vrijednosti postaviti kao najviše, kao apsolutne. Za kršćanstvo, pa i za katoličku crkvu, povijest je „povijest spasenja“. To je put čovječanstva prema svome konačnom cilju, a to je „nebeski Jeruzalem“ i vječni život s Bogom. Različite društvene forme na tom putu, pa i nacionalna država, imaju samo instrumentalnu i prolaznu vrijednost.

Nasurpot tome nacionalizam ističe nacionalnu državu kao najvišu vrijednost. Za nju je vrijedno umrijeti ali i ubiti drugo ljudsko biće. Sve naše sitne ambicije i intimna uvjerenja su ništa prema vrijednostima nacionalne države, u našem slučaju navodno „vječne Hrvatske“.

Samo kršćanstvo je dijelom nastalo kao izraz otpora prema zatvorenosti pa i ksenofobičnosti židovske zajednice u antičko doba. Na neprihvatljivost bilo kakve vrste podjela među kršćanima pa i „nacionalnih“ upozoravo je i sv. Pavao. U poslanici Galaćanima jasno kaže: „Nema tu više ni Židova, ni Grka; nema tu više ni roba, ni slobodnog čovjeka, nema tu više ni čovjeka ni žene; jer, svi, vi ste samo jedan u Isusu Kristu.“ (Gal. 3, 28) Tako ne postoji ni „hrvatski“ biskup, ni „talijanski“ bendiktinci!

Katolička crkva u Hrvatskoj se u desetljećima komunističke vladavine postavljala kao braniteljica hrvatskih, nacionalnih vrijednosti. To je rezultat činjenice da je crkva bila uglavnom jedina legalna institucija u kojoj je hrvatski nacionalizam mogao doći do izražaja. Padom komunizma stvorena je nezavisna hrvatska nacionalna država. Uloga crkve kao glavne braniteljice nacionalnih vrijednosti trebala je prestati. Vrh katoličke crkve u Hrvatskoj tome s teško prilagođava. Iz povezivanja crkve i nacionalizma obje strane izvlačile su znatnu korist. Pred katolički kler postavilo se pitanje neće li udaljavanjem od nacionalizma crkva izgubiti znatan dio društvenog utjecaja? U nedostatku nove društvene strategije izlaz se tražio u daljenjm oslanjanju na nacionalizam. Crkva se čak nastojala predstaviti kao veći branitelj nacionalnih vrijednosti od same države – kao u slučaju suđenja generalima Hrvatske vojske u Haagu. U krajnjoj liniji bilo kakvo ougrožavanje prava i povlastice hrvatskog katoličkog klera znači i napad na hrvatsku državu – tako dio biskupa, klera i javnosti nastoji predstaviti „aferu Dajla“. To vrijedi i za one slučajeve kada iza toga stoji i sam papa!

Tako bi slučaj Dajla dugoročno mogao dovesti do bitnih promjena u crkvi i društvu. Golf popovi koji su zajahali divljeg konja nacionalizma naglo su se primirili pred strahom od sankcija iz Vatikana. To je poraz nacionalnog katolicizma. On se neće predati tako lako, no do novog promišljanja odnosa vjere i nacije u Hrvatskoj morat će doći.