Svjetski dan mladih, dvogodišnja manifestacija u organizaciji katoličke crkve, održava se u Madridu upravo dok pišem ovaj post (od 16. do 21. kolovoza). Pozornost to događanje, koje bi prema najavama trebalo okupiti milion mladih katolika iz svih dijelova svijeta, ne privlači toliko svojim porukama koliko sukobima s demonstrantima, protivnicima manifestacije. Šaroliko obučene protivnike događanja, navodno zabrinute pedofilijom u crkvi i troškovima priredbe, policija rastjeruje nimalo niježnim metodama.

Sam sam bio sudionik jednog takvog događaja. 30. i 31. ožujka 1985. prisustvovao sam prvom Međunarodnom danu mladih u Rimu. 1985. godinu Ujedinjeni narodi proglasili su godinom mladih. Veliko okupljanje u Rimu bio je doprinos katoličke crkve obilježavanju te UN-ove inicijative.

Na te dane podsjeće me naljepnica sa službenim logom Dana mladih iznad mog srednjoškolskog kreveta. Tu se nalazi zajedno s naljepnicom ondašnjeg Omladinskog radija (danas radija 101) i Omladinskog kluba Jabuka. Kada sam bio srednjoškolac to je išlo jedno s drugim. Otpor sivilu jugoslavenskog, samoupravnog, socijalističkog društva uz slušanje alternativnog roka predstavljalo je i vjersko opredjeljivanje. Na jednoj strani bili smo mi u poderanom traperu koji smo slušali punk i išli u crkvu, a na drugoj strani bili su razni „omladinski rukovodioci“, dečki u odjelima i kravatama, često članovi komunističke partije, deklarirani ateisti koji su slušali „zabavnjake“ (a potiho i narodnjake).

Tog ranog proljeća 1985. dvanaest autobusa, punih srednjoškolaca, studenata i mladih radnika krenulo je iz Zagreba put Rima. Da bi došli na vrijeme morali smo krenuti u četvrtak navečer. To je značilo da ćemo u petak izostati iz škole. Kada smo krenuli pronio se glas da su sve škole dobile obvezu da prijave one koji taj dan neće biti u školi. Popis izostalih trebao je ići na Gradski komitet Saveza komunista. Voditelj smjene u mojoj školi revno se izvršio svoju obvezu. Ne moram vam ni reći da je sada član HDZ-a i ravnatelj škole.

Izostanak iz škole trebao je navodno biti povod da se svi hodočasnici u Rim izbace iz obrazovnih ustanova koje su pohađali, no kako je autobus već krenuo nije bilo povratka natrag. Jedan moj poznanik tada je služio vojni rok. Na satovima „infromisanja“ uredno su ročnici bili obviješteni o događajima Rimu. Tamo se, prema JNA dušobrižnicima, održavao skup „fašista iz cijeloga svijeta“.

Fašizma nije bilo ali je „tvrdi“ nacionalizam bio prilično prisutan. Nekoliko lijepih poljskih djevojaka dijelilo je letke u kojima se tražilo priključenje dijelova Litve i Ukrajine Poljskoj. Naravno nije nedostajalo ni predstavnika „žešćeg“ hrvatstva. U sjećanju su mi ostale dvije korpulentne djevojke iz Kanade. Raspuštenih rusih, plavih kosa nosile su dva velika „povijesna“ hrvatska barjaka. Preko njihova impozantnog poprsja šrila se majica također s „povijesnim“ hrvatskim grbom.

Nitko se od nas iz Hrvatske nije s njima družio. Razlog za to nije bio strah da bi vas „netko“ mogao vidjeti s navedenim mladim damama. Svima nam je bilo dosta komunizma i svi smo željeli živjeti u slobodnoj (i po mogućnosti nezavisnoj) Hrvatskoj, no njihov način izražavanja nacionalog osjećaja bio nam je već tada neumjesan i pretjeran.

Poslije mise na Cvjetnu nedjelju pristupio nam je oniži gospodin srednjih godina. Nosio je uredno ali očajno demodirano, karirano odijelo, kojeg su hlače završavale u obliku trapeza. Valovitu, crkvenkasto obojenu kosu namastio je orahovim uljem, no cijelu njegovu pojavu određivao je prvenstveno impozantan nos. Isti Bob Rock iz Alana Forda!

Uz pretjerano uslužnost dijelio nam je letke. Glavni dio letka bila je serija „povijesnih“ karata Hrvatske. Prikaz je završavao kartom Hrvatske „kakva će tek postati“. Uz današnje područje Hrvatske, futuristička Hrvatska je uz područje cijele Bosne i Hercegovine, obuhvaćala i cijelu Baranju, Bačku, Srijem, Sandžak i dijelove Štajerske. Za takvu Hrvatsku nije bilo dovoljno zaratiti samo sa Srbima, rat bi se trebao voditi i sa Slovencima, Mađarima, Bošnjacima i Crnogorcima. Pomislio sam: „Za kakve nas idiote ovaj patuljak drži?“. Komunisti su zlo, ali ako nam na vlast dođu „debeljuce“ iz Kanade i hrvatski Bob Rock iz Italije – ni to neće biti dobro.

Kada smo se vratili kući, na parkiralištu, pred župnim stanom naš je autobus čekala milicijska „marica“. Na „maricu“ se naslonio mlađi milicajac, s osmijehom kao da sprema neku spačku. Izašli smo iz autobusa, prošli pokraj milicijskog vozila i otišli svojim kućama. Milicija je uljudno porazgovarala sa župnikom. Nismo bili izbačeni iz škole, a krajem godine, hodočašće mladih katolika u Rim, Savez socijalitičke omladine Jugoslavije uvrstio je u kalendar svojih aktivnosti (!!!) u sklopu međunarodne godine mladih.

Iz hodočašća u Rim sam naučio nekoliko stvari. Prvo, da smo „mi“ jači od komunista i da je postojeći sustav osuđen na propast. Drugo, da biti katolik znači pripadati zajednici koja obuhvaća ljude vrlo različitog podrijetla, kulture i jezika. Treće, nacionalizam je zapravo prijevara, a njegovi bukači foliranti sumnjivih namjera. Za to hvala Svjetskom danu mladih katolika. Sve do današnjeg dana.