Osobito uspješan način kojim država i društvo nadziru pojedinca je nametanje osobi osjećaja krivnje. To je vrlo isplativ i efikasan oblik nadzora jer umjesto kakvog policajca ili činovnika, osobu nadzire „policajac“ u njoj samoj. Ovaj godinama u nama postepeno raste i jača hraneći se kulturom i medijskim porukama koje nas okružuju.

Jedna takva otrovna poruka koju slušam cijeli život je ona o tome kako ne radimo dovoljno. Ona nije nastala u razdoblju društvene i gospodarske tranzicije krajem 80-tih i početkom 90-tih godina dvadesetog stoljeća. Svi mi koji smo već zašli u neke godine sjećamo se stalne kuknjave kako je glavni problem jugoslavenskog, socijalističkog društva slaba „produktivnost“, omjer između proizvedenog i uloženog rada.

Predmet stalnih priča i rasprava je tema kako se nekada puno radilo, a vidi sada… Nije čudo da sve propada! Pa da li je baš tako?

Rani čovjek je „radio“, t. j. bio u potrazi za hranom, onoliko koliko mu je trebalo. Procjenjuje se na oko četiri sata dnevno. Pokušaj nametanja intenzivnijeg, usredotočenog rada primitivnim ljudima može imati tragične posljedice. U to su se uvjerili, primjerice, španjolski konkvistadori. Pokušaj nametanja rada na koji su bili navikli Španjolci (što i u rano moderno doba nije bilo nešto osobito), teško je pogađalo psihu i tijelo lovaca i skupljača američkih kontinenata. Uz zarazne bolesti, iscrpljenost radom, iako su radili manje od prosječnog Europljanina, dovodila je do brojnih smrtnih ishoda u domorodačkog stanovništva, na čuđenje i zgražanje europskih kolonizatora.

Ni pripadnici europskih, predmodernih seljačkih zajednica uglavnom se nisu trgali od rada. Postojala su cijela razdoblja u godini kada se, uglavnom zbog klimatskih, vremenskih razloga, nije radilo gotovo ništa. I u ovo doba crkva je nastojala ograničiti razdoblja kada se „smije“ raditi. Postojao je cijeli niz crkvenih blagdana rad za kojih je crkva proglašavala grijehom pred Bogom i ljudima. Kada su se Srbi krajem 17. i početkom 18. st. naselili na području današnje Vojvodine habsburške su vlasti imali niz problema s pravoslavnim crkvenim praznicima. Svaki čas je bio neki svetac, dan koji ako bi pojedinac oskvrnuo radom za to bi bio teško „kažnjen“ natprirodnim silama, kaznama koje su išle od kožnih bolesti do smrtnih ishoda.

Kada vidite u povijesnim filmovima kako se seljaci i robovi jedva miču dok rade to je doista bilo tako. Radno je vrijeme moglo biti dugotrajno, ali je radni ritam bio iznimno spor. Na pojačani intenzitet rada ljude su natjerali tek strojevi, potreba da se čovjek prilagodi neumornoj i bezosjećajnoj mašini. Ni taj proces nije tekao jednostavno. Prve tvornice su bile obične, veće zgrade u koje su radnici često ulazili i izlazili po svojoj volji. Industrijalci su našli rješenje u pretvaranju pogona u – zatvore. Po uzoru na tamnice oko tvornica su se podizali visoki zidovi, a stražari su nadzirali ulaz i izlaz. Koncept tvornice-zatvora održao se dijelom do danas.

Nema dvojbe kako danas posjedujemo više od svojih predaka. Isto tako nema sumnja i kako radimo više od njih. To ne mora značiti kako vremenski radimo dulje. Danas radimo, kada radimo, intenzivnije zahtjevnije i posljedično napornije. Od Drugog svjetskog rata do danas produktivnost radnika u Sjedinjenim Državama rasla je u prosjeku po godišnjoj stopi od 2,2%. U tome tehnologija ima bitnu ulogu ali i radnici rade više, a ponekad i duže. Na taj način je stvoreno širom svijeta ogromno bogatstvo, no da li zaposleni u njemu imaju svoj pravedni udio?

Zato kada u nerednom razdoblju krenete na svoje godišnje odmore, odmarajte se bez grizodušja. Radite i više nego dovoljno. Vrag odnio produktivnost.