Subremeni svijet prepoznaje pravo samo kao nepregledno mnoštvo propisa, nerazmrsivo klupko odredbi, teško dokučivih izraza i rečenica. Pravo je nešto daleko, hladno, prijeteće i nerazumljivo, tajno znanje u vlasništvu dobro plaćenih specijalista. Pravo ne osjećamo kao zaštitu nego kao prijetnju, nemilosrdnu zvijer kojoj se moramo stalno dodvoravati. Pravo je mač premda bi prvenstveno trebalo biti štit.
Pravo se otuđilo od ljudi. Postalo je samo sebi svrhom, nešto što treba izbjegavati u širokom luku. Ipak, ono nije samo hladno oružje. Za primjenu prava represija i državni aparat nisu dostatni. Kako bi bilo široko primjenjivo ono traži tihi pristanak onih na koje se primjenjuje. Ljudi moraju imati povjerenje u pravo, pravu vjerovati.
U temeljima primjene prava je i čin vjere. Pravo, kao i različite religije, nastoji oblikovati ljudsku savjest i sve dijelove javnog i privatnog života. Ideje poput poslušnosti, sustava zapovijedi, ideološkog utemeljenja, vodstva zajedničke su pravu i vjerskim sljedbama. Obzirom na njihova obilježja, ma koliko to i pravo i religije odbacivale, ovi su i izrazito politični.
Koliko god ovu ideju smatrali heretičnom, vjera i pravo nikada nisu u potpunosti odvojeni i mnoštvo predodžbi vjerskog podrijetla nalazi se u temeljima modernog prava. Duboko u osnovi prava je sustav zabrana i propisa, drevnih tabua, izbjegavanja gnjeva božanstava, duhova… To je posebno vidljivo u izvorima rimskog prava. Sve do svog nestanaka pred pobjedničkim kršćanstvom rimska je religija bila puna ostataka animizma i totemizma i ti arhaični elementi (uključujući i ljudske žrtve) tvrdoglavo su njegovani i poštovani. Rimljanima su njihovi zakoni bili i stvar vjere, poštovanja naslijeđa i kozmičkog poretka.
Ideja kako bi suca doživljavali kao neku vrstu „svetog čovjeka”, a zakone kao nešto duhovno i posvećeno, posebno iz perspektive hrvatskog pravosuđa izgleda smiješno. Tko može ne vjerovati, nego imati povjerenje u tipove koji banče s tamburašima, bratime se s kriminalcima, ponižavaju se pred svojim gospodarima iz svijeta politike. Tim ljudima ništa nije sveto, a ponajmanje zakoni.
Da li se pravda može racionalno izmjeriti,a da budu svi zadovoljni?
Pravu se može vjerovati,nije problem u sudovima nego o ljudima.Tko radi u sudovima? Ljudi,…zar ne? pravdu svatko poziva i koja j34 neophodna,sve ovisi o pripadnosti grupi ,kulturi,i društvu.
Da li je pravda vezana za društvo i civilizaciju? Da li pravda ima utjecaj na pravo?