Rat je fizički nasilan, oružani sukob među ljudskim skupinama. Ipak, ljudi naoružani toljagama ili raketnim projektilima, nisu jedini ratni činitelji. Ratuju na svoj način i prirodni faktori, uglavnom izvan ljudskog nadzora. Bitan ratni činitelj su i bolesti i to u prvom redu zarazne bolesti.

Najpoznatija među spomenutima je kuga. Tijekom kasnog srednjeg vijeka ova se umiješala u brojne ratne sukobe, pa tako i one na našem području. Takav je bio slučaj i s ratovanjem ugarsko -hrvatskog kralja Ludovika Anžuvinca s Mlečanima. Kuga je „ratovala” čas za jednu, čas za drugu stranu. 1348. pojavila se u Dalmaciji koja je tada bila mahom pod vlašću Mlečana. Veliki dio stanovništva gradova naglo je poumirao, a posebno teško kuga je poharala Nin. Nitko nije mislio na obranu od ambicioznog kralja i činilo se kako ništa ne može spriječiti zauzimanje dalmatinskih gradova od strane Ludovika.

Ludovikov uspjeh izgledao je neizbježnim i zato jer je kralj uspješno ratovao u Napuljskom kraljevstvu, u južnoj Italiji, drugom važnom teritoriju pod vlašću Anžuvinaca. Tada je kuga „promijenila stranu”. Opaka bolest proširila se i među Ludovikovom vojskom u Italiji naglo je oslabivši. Kugom iscrpljeni protivnici potom su sklopili osmogodišnje primirje. Kao što je danas širenje Covida – 19 jako oslabilo intenzitet ratnih sukoba tako je i „crna smrt” u srednjem vijeku bila veliki „mirotvorac”.

Nije samo kuga udarala po vojskama jače od bilo kojeg protivnika. Tisuće vojnika bili su žrtve malarije. Vjerojatno je najviše vojnika ipak pobila srdobolja. Srdobolja nema veze niti sa srcem niti sa srdžbom. To je pučki naziv za dizenteriju, odnosno proljev. Deseci tisuća ljudi na jednom mjestu otvaralo je problem obavljanje velike nužde za gomilu vojnika. Svatko je obično srao gdje god bi stigao, a o pranju ruku nije bilo govora. Dušu dalo za širenje dizenterije. Proljev bi pak u kratkom roku moćnog ratnika pretvarao u iscrpljenog starca. Slomu Turaka pod Sinjom 1715. više je doprinijela tekuća stolica u spahija, janjičara i martologa nego strah od slike Gospe Sinjske.

Još u drugom svjetskom ratu dizenterija je imala važnu ulogu u odlučivanju ratova. Tako su Britanci u sjevernoj Africi za uklanjanje vlastitog izmeta imali posebnu, točno određenu proceduru koja je uključivala obvezatno zakapanje govana u pustinjski pijesak. Rommelove trupe svojem izmetu nisu posvećivali gotovo nikakvu pozornost, pa je u njihovim redovima proljeva bilo u izobilju.

Za rat često kažemo kako je sranje. Ponekad je on to doslovno.