Hvala Joe!

Prošlost u sadašnjosti se često doživljava kao trn u peti, nešto što bi bilo dobro izbjeći jer od nje nema koristi nego samo izaziva nesuvisle podjele. Sjećanje na prošlost i posljedice prošlih postupaka ne možemo izbjeći ma koliko to željeli. Ono što se dogodilo je u temelju svakog društva, predstavlja njegovu prednosti ali i nedostatke.

Nevoljna i neželjena prošlost je i toliko prežvakan pozdrav „Za dom spremni“. Ovih dana on je ponovno aktualan zbog presude Europskog suda za ljudske prava na tužbu nekadašnjeg nogometaša Josipa Joea Šimunića na presudu Prekršajnog suda u Zagrebu. Premda većina zna o čemu se radi ipak ponovimo. Sud je Šimunića kaznio novčanom kaznom od 25. 000 kuna jer je na utakmici Hrvatska – Island pozdravljao navijače vikanjem: „Za dom!“, na što su mu halbštarkeri s tribina odgovarali „Spremni!“.

Presudom nezadovoljni Šimunić se tužio prvo drugostupanjskom sudu, pa Ustavnom sudu Republike Hrvatske i na kraju Europskom sudu za ljudska prava. Svugdje su ga odkantali.

Europski sud za ljudska prava proglasio je osnovu po kojoj je Šimunić osuđen „relevantnom i dostatnom“. Ovome je „relevantna i dostatna“ tvrdnja zagrebačkog suda kako je „Za dom spremni“ pozdrav ustaškog režima koji simbolizira mržnju prema ljudima različite vjeroispovijesti ili narodnosti i izraz je rasizma.

Obračun s avetima prošlosti nije nešto jednostavno, izvodivo u kratkom vremenu. Mnogi s mračnim temama svoje povijesti imaju nesređene odnose. Do nedavno su Francisco Franco i njegova fašistički kamarila bili normalni dio naziva javnih prostora u Španjolskoj. Što reći za Sjedinjene Države? Do prije neki dan zastava država konfederacije iz doba Američkog građanskog rata (1861. – 1865.) i spomenici poraženim generalima iz tog rata krasili su ulaze u javne institucije niza država na jugu SAD-a. Dakle radilo se o vlasti koja je tvrdila kako neke ljude zbog malo više melanina u koži smijemo držati za robove. Njezini su sljedbenici potom sto godina istima zaprečivali pravo glasa. I da, neposredno poslije 2. sv. rata većini Nijemaca nacistički režim i nije izgledao tako loše.

Za veliki dio Hrvata i danas ustaška NDH, ako već nije bila ispunjenje snova, predstavljala je iskreni napor u ostvarivanju nacionalne nezavisnosti. Dio onih koji s blagonaklonošću gledaju ustaše ignoriraju njihove zločine, minimaliziraju ih ili čak smatraju kako su Srbi i Židovi dobili ono što su zaslužili. Takvih nije malo i čine znatan dio desnog glasačkog tijela. Nije im se uputno zamjeriti u njihovim pseudo povijesnim sanjarijama.

To je glavni razlog zašto u Hrvatskoj ali i u drugim zemljama sa sličnim iskustvom desnim mitomanima se ne zamjerava. Zato i obračun s avetima zločina nije lak, nije jednostavan.

Pri tome mi nisu toliko sporne osobe poput Josipa Joea Šimunića koji su iskreno uvjereni kako pozdrav „Za dom spremni” predstavlja vrhunski izraz domoljublja. Odvratni su mi oni koji znaju o čemu se radi ali zbog političke koristi pred ustaštvom zatvaraju oči.

Konačno svojom pravnom borbom Josip Šimunić je doprinio borbi protiv ustaškog naslijeđa. Na svim pravnim razinama, zahvaljujući njegovim sudskim porazima, i najglupljima je trebalo postati kako jasno „Za dom spremni” nije arija iz opere. Zato bi trebali biti zahvalni Josipu Šimuniću.

Ovaj unos je objavljen u Politika i povijest, Povijest i označen sa , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.