“Little miss Sunshine“(u nas prevedeno kao “Mala miss Amerike”) meni je jedan od dražih filmova s početka dvadeset i prvog stoljeća. Ukratko, film se bavi s obitelji luzera koji postepeno prihvaćaju svoj položaj putujući Amerikom na natjecanje djevojčica u ljepoti u kojem sudjeluje najmlađa članica familije. Jedan od likova je otac djevojčice koji želi izgraditi karijeru life coach-a, odnosno gubitnik je koji nastoji poučavati gubitnike kako da ne budu gubitnici.

Ipak ovaj post ne pišem samo kako bi vam preporučio zaista dobar film. Na ovaj film me je podsjetio članak Tomislava Klauškog o netom završenoj konvenciji SDP-a u kojem uspoređuje Davora Bernardića s life coachom, a poruke SDP-a s iste s rečenicma iz self help brošura. Taj dojam osjetio sam kada sam, već prije puno godina, slušao obraćanje Davora Bernardića na Glavnom odboru SDP-a. Tada je kao grom iz vedra neba, posve nevezano za temu izjavio “Svi mi možemo daleko više nego što mislimo.” WTF! Je l’ to neki štos, zezancija?

Kada sam malo bolje razmislio shvatio sam da je to “modus operandi”, način djelovanja sadašnjeg predsjednika SDP-a Hrvatske unutar stranke. Potpirivanje neostvarivih ambicija. To što si prestar, ružan, neobrazovan i ništa ti u životu ne polazi od ruke – nema veze. Davor Bernardić ti govori “Ti možeš biti više nego što misliš, nego što sanjaš.” Ministar, zastupnik, predsjednik mjesnog odbora. Samo reci!

Ta samoobmana dosegla je svoj vrhunac porukama s netom prošle konvencije SDP-a kako je ovo ili ono na nama i kako je konačno “Sve na nama”. Svašta. Osoba pa i organizacija prvo se treba suočiti s vlastitim ograničenjima. To je trebala biti bit konvencije SDP-a. Ono što katolička crkva zove “ispit savjesti”, a stara je partija zvala “drugarskom samokritikom”. Da se razumijemo bilo je i prije užasnih slogana s konvencija SDP-a (jedna je tako predstavljala SDP kao stranku reda i poretka). Problem je u paroli “Sve je na nama” što zapravo odlično odražava atmosferu samozavaravanja u SDP-u. Kada Bernardić uvjerava organizaciju koja je sve manje bitna kako je sve zapravo na njoj tako je sličan tati “little miss Sunshine”, luzeru koji poučava luzere kako da ne budu luzeri. Samo treba uzeti stvari u svoje ruke i eto… Što bi zapravo trebalo učiniti nije baš jasno ali nema veze. Doći će to samo od sebe jer je ionako “sve na nama”. Ne?

Zapravo, postoji jedan još bolji film o self helpu, a pripada kinematografiji s naših područja. Radi se o filmu prvijencu Emira Kusturice “Sjećaš li se Dolly Bell?” u kojem glavni junak, Dino rješenje svih problema nalazi u ponavljanju “čarobne” rečenice “Svakoga dana u svakom pogledu sve više i više napredujem.” Tako bi i esdepeovci samo trebali ponavljati “Sve je na nama” jer je sve na nama. Zar ne? Ili?