Većina sanjke ili saonice povezuje s vremenima razbibrige ili djetinjstva. Kako je snijega sve manje tako su saonice sve manje važne i u svijetu najmlađih. To nije uvijek bilo tako.

Saonice su vjerojatno najstarije prijevozno sredstvo i nisu bile nužno vezane za hladne krajeve, bogate snijegom. Tako su ove bile korištene za prijenos teških tereta u drevnom Egiptu i u carstvu Asiraca.

Kako riječ saonice i sanjke u hrvatskom jeziku imaju drevni, vjerojatno predindoeuropski korijen Hrvatima su bile poznate od davnine. Čini se da su i skije u hrvatski, krajevima poznate još u ranom srednjem vijeku i nisu novotarija u 19. st. uvezena iz Skandinavije i alpskih područja.

O starosti upotreba saonica, sanjki u Hrvata svjedoči činjenica da se njihovo korištenje sačuvala upravo u vjerskim obredima, čestom utočištu najstarijih kulturnih pojava. Tako su se saonice koristile kao sredstvo za prijevoz pokojnika, bez obzira na doba godine. Ovaj je običaj pred početak drugog svjetskog rata zabilježen u okolici Slunja. Prevoziti mrtvaca “na kotačima”jednostavno nije “dobro”. Zamislite današnje pogrebnike koji bi morali udovoljavati ovakvim zahtijevima!

Vjerojatno će te sada promatrati saonice na drugi način. Djed Mraz na sanjkama je, čini se, vodič mrtvim dušama u svijetu drevne magije i vračeva. Konačno on se i pojavljuje u doba kada su mrtvi najviše prisutni u svijetu živih, kada je dan najkraći, a tama caruje. Tako Djed uz to što dijeli darove, uz put pokupi po kojeg pokojnika. Tek toliko da ne ide prazan.

Da i sanjkanje ima svoju tamnu stranu.