Feel good Party?

Zašto postoje političke stranke? Političke stranke postoje kako bi oblikovale javno mnijenje u smišljene programe, kako bi davale kadrove neophodne organima vlasti, kako bi poticale glasače na sudjelovanje u političkom životu i sl. Ne smije se pak zaboraviti kako je politička stranka ipak, u prvom redu organizirana skupina ljudi, o kojih međusobnim odnosima zavisi i uspješnost iste.

Ako se članovi političke stranke osjećaju u njoj loše to mora završiti lošim izbornim rezultatom po istu. Da, i ja se u SDP-u osjećam loše. Da se razumijemo, u političkim organizacijama uvijek ima sitnih spletkarenja i udaraca ispod pojasa. Tko to nije spreman podnijeti bolje da se ne učlanjuje u bilo koju stranku. Problem nastaje kada spletkarenja i male podlosti postaju osnovno obilježje neke stranke. To se dogodilo SDP-u.

Moram priznati kako me je iznenadila moć bapskih priča i seansi pivske braće u unutarstranačkim odnosima među hrvatskim socijaldemokratima. To je „lumpenproletarijat“, kako ga je zvao Marx. On je, poslije desetljeća krize u hrvatskom društvu, postao moćan činitelj. Ne zanimaju njega nikakve „ideje“, „politike“ i sl. U prvom je planu neposredna, sitna korist. „Lumpenproleter“ ja za svakog koji mu nešto ponudi.

Zoran Milanović mu je otvorio vrata, a Davor Bernardić je prilično oštroumno uočio brojnost i potencijalnu moć ovog dijela SDP-a. Mobilizirao ga je pričom o borbi protiv „elita“ u stranci, koji pobiru političko i financijsko vrhnje dok oni dijele letke i stoje za štandovima. Njihovo povezivanje s brojnim nezadovoljnicima načinom upravljanja SDP-om od strane Milanovića pokazala se dobitnom formulom.

Problem se pojavio kada je „novi“ SDP, SDP koji je pobijedio „elite“ trebao nešto reći, kazati, izjasniti se o Bogu, svijetu, Andreju Plenkoviću ili o bilo čemu. To se pokazalo nekoherentnim, mutavim i bez glave i repa. Nitko im nije rekao da će morati nešto smisleno govoriti ili slučajno, činiti. Trebalo bi nešto reći i biračima, ali što? To sigurno zna Alex Braun!

Prestao sam gledati istupe većine esdepeovaca jer mi je postalo neugodno. Mene je sram onog što pričaju ali njih nije. Ponovo ćemo izgubiti izbore? Koga briga. Uvijek će biti nešto sitniša da se podijeli. Što učiniti kada pak sve propadne? Pa promijenit ćemo birtiju, pardon stranku.

Kada sam se učlanio u SDP-e problem je bio pronaći osobu koja bi bila predsjednik ili član upravljačkog tijela bilo kojeg dijela stranke. Ljudi su se smatrali nedovoljno sposobnima za obavljanje funkcija. Danas kandidata za predsjednike svega i svačega ima u obilju. Svi su sposobni, svi znaju sve i spremni su na sve kako bi se dokopali funkcije.

Stranka u kojoj bi se ponovo dobro osjećao trebala bi biti stranka obrazovanijih, pametnijih i posebno skromnih ljudi. Nekada je SDP takav bio ili je to možda samo moje idealiziranje prošlosti?

Ovaj unos je objavljen u Politika i ideologija i označen sa , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s