Eto, pojavio se još jedan dokument koji će zabavljati neko vrijeme hrvatsku javnost, a vjerojatno i javnost Hrvatskoj susjednih zemalja. To je „Deklaracija o zajedničkom jeziku“ koju je potpisalo više stotina javnih djelatnika s područja biše Jugoslavije. Navedena ističe kako se na području Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije zapravo govori jedan jezik. Ovaj je doduše „policentričan“, svatko ga može nazivati svojim imenom, no ne bi se smjelo državnom prisilom, nasilnim metodama među inačicama istog jezika silovati različitost. Dakle deklaracija konstatira kako je voda mokra, a kamen tvrd.

Ovim postom želim objasniti kako se to dogodilo da Hrvati govore isti jezik kao Srbi, Crnogorci, Bošnjaci i njima slični.

Prvotno hrvatski jezik nije se trebao, nije se morao temeljiti isključivo na štokavskom narječju. U 17. st. na posjedima Zrinskih i Frankopana, na kojima se utočište pronašle osobe iz raznih hrvatskih krajeva, počinje se razvijati jezični standard koji je kombinirao različita hrvatska narječja (čakavsko, kajkavsko i štokavsko). Kako bi hrvatski jezik danas zvučao da se nastavilo u tom smjeru može se steći uvidom u standardni jezik Hrvata u Gradišću.

Glavni razlog odustajanja od ove koncepcije nalazi se u ambiciji hrvatskih političkih i kulturnih elita koja je imala za cilj širenje njihova utjecaja na jugoistoku Europe. Najkasnije od 16. st. hrvatsko plemstvo i svećenstvo doživljava se kao nositelje misije oslobođenja Balkana od Turaka. Važan dio tih nastojanja bila je kulturna propaganda, kojoj je pak glavno oruđe bio jezik. Hrvati su tražili jezik koji bi bio kulturni nositelj njihove svjetsko-povijesne misije i našli su ga u istočnohercegovačkoj štokavštini kakva se govorila u Dubrovniku i u kojem se, na tom narječju, razvila i izvjesna književna djelatnost. Tomu je snažnu podršku dala i katolička crkva kada je u takvom jeziku vidjela sjajno oružje za širenje svoje moći i utjecaja.

Tako čakavci i kajkavci hotimično žrtvuju svoja narječja u korist velikog kulturnog i političkog projekta koji je obilježio hrvatsku modernu povijest – širenje utjecaja na jugoistok. Kada srpski intelektualci okupljeni u „Matici srpskoj“ napadaju viđenje srpskog jezika kod Vuka Karadžića, koje je utemeljeno na sličnim osnovama kao i jezik hrvatskih baroknih jezikoslovaca (braneći „slavjano-serpski“), dijelom su u pravu kada u novoj jezičnoj formi vide odraz katoličke propagande i pokušaj odnarođivanja Srba.

Utemeljitelji moderne hrvatske nacije – hrvatski preporoditelji, „ilirci“ inzistiraju na dva lica hrvatske nacije. Prvo je ono političko – hrvatsko, a drugo je ono kulturno, koje ima daleko šire obzore – ilirsko. Tako je hrvatska kultura od svojih začetaka zamišljena kao kultura za jedno šire područje. Takav koncept je doživio svoj vrhunac u imenovanju glavne znanstvene i kulturne institucije hrvatskog naroda južnoslavenskom (jugoslavenskom).

Dijeljenje hrvatske kulture s drugim narodima nije bio izraz nesebičnosti ili perverzne potrebe za izdajom samog sebe. Brazdom kulturne ekspanzije trebao je potom ići ekonomski, politički pa i vojni utjecaj. Konačni rezultat trebala je biti Vitezovićeva „Hrvatska“ koje bi se protezala od Klagenfurta do Carigrada, u kojoj bi primjerice, neki Drašković bio potkralj Bugarske, a rudnike na sjeveroistoku Srbije iskorištavali dubrovački poduzetnici.

Hrvati imaju isti jezik kao i Srbi, Bošnjaci i Crnogorci? Hrvati bi trebali biti zadnji koji bi se toj koncepciji trebali suprotstavljati. Konačno, oni su je i izmislili.