Priča o navodnom pogodovanju interesima mađarske naftne kompanije MOL predsjednika HDZ-a i potpredsjednika vlade Tomislava Karamarka u prvi je plan gurnula jedan pojam iz hrvatske povijesti 19. st. To su tzv. madžaroni. Ovaj je, od prve polovice 19. st. pogrdan naziv za osobe koje su bili pristaše užeg, u prvom redu političkog, a potom i gospodarskog i kulturnog povezivanja Hrvata i Madžara. Doslovno označava nekog tko je „zaluđen“ Madžarima.

Pojam madžarona prvenstveno je povezan za pristaše Horvatsko – vugarske stranke (Hrvatsko-ugarske stranke), 1841. osnovane kao stranke dijela hrvatskog plemstva koji je bio naklonjen reformnoj stranci u Mađarskoj okupljenoj oko Lajosa Kosshuta. Navedeni su težili užoj političkoj povezanosti s Madžarima, a bili su spremni prihvatiti mađarski kao službeni, administrativni jezik u Hrvatskoj.

Nasuprot madžaronima stajali su „ilirci“ odnosno „narodnjaci“ pristaše Ilirske odnosno (od 1842.) Narodne stranke. Navedeni su težili ujedinjenju hrvatskih zemalja, uvođenju hrvatskog, „narodnog“ jezika kao službenog i jačem kulturnom povezivanju među južnoslavenskim narodima.

Madžaroni su prigovarali „ilircima“ zanemarivanje hrvatskog imena u korist „ilirskog“, a time i ugrožavanje hrvatskog identiteta, a u težnji za povezivanjem s drugim južnim Slavenima vidjeli su pokušaj zatiranja katoličke vjere, težnju da se Hrvati „povlaše“, pretvore u Srbe, pravoslavce. Pa zar time madžaroni nisu branili hrvatske nacionalne interese? Zar oni nisu, a ne „projugoslavenski“ ilirci, pravi zaštitnici hrvatskih interesa?

Madžaroni su usprkos svojem pozivanju na hrvatstvo i katoličku vjeru u temelju ugrožavali hrvatski nacionalni identitet. Prihvaćajući mađarsku političku, kulturnu i gospodarsku nadmoć, a sve kako bi se dokopali niže rangiranih pozicija u državnoj administraciji, pripremali su smrt hrvatstvu. Pravi Hrvati su bili oni koji su težili emancipaciji od Madžara. Premda su ilirci često koristili ilirsko ili „narodno“ ime umjesto hrvatskog oni su bili pravi zaštitnici hrvatskih interesa, a ne oni koji su pričali o ugroženosti nacionalnog imena i katoličke vjere.

Nikom ozbiljnom danas ne pada na pamet slaviti madžarone Danijela Josipovića ili Levina Raucha kao zaštitnike hrvatstva. Modernu hrvatsku naciju utemeljuju „sumnjivi Hrvati“ poput Ljudevita Gaja, Janka Draškovića, Ljudevita Vukotinovića, Ivana Kukuljevića i sličnih. Nije bitno za zaštitu nacionalnih interesa ono što o njima govorimo već što za njih činimo. Ovo pravilo jednako vrijedi i u 19. st. kao i početkom 21. st.