Ćići su po Hacquetu, potomci starih Japoda. Jezik im je mješavina iskvarenog “windischa” (slovenskog) s hrvatskim riječima. Ćići su snažni, dobro građeni, smeđe boje lica. Pastirski ih je život učinio otpornima na nevrijeme. Tako smeđa boja puti muškarca rezultat je izloženosti vremenu. Premda žive bijedno doživljavaju duboku starost što je po Hacquetu dokaz kako je obilje jela jednako štetno kao i njegov nedostatak. Lice Ćića je mršavo i divlje kao izraz strasti njegove duše, siromaštva i sirovosti.

Hacquet se prilično razočarao u ljepoti uskočkih djevojaka. Žene u Uskoka nikada nisu besposlene već stalno predu pri čemu se ne koriste ni preslicom, a kamo li kolovratom.

Uskoci su, po Hacquetu, lijepe i snažne tjelesne građe.

Slaveni su, prema Hacquetu, izrazito srčani iako ponekad i okrutni. Isto tako su istrajni, navikli na najstrožu pokornost i zbog svog “sirovog stanja” neosjetljivi. Usprkos tome su “vesela srca”. Skromni su i gostoljubivi ali i lakomisleni i nečisti. Nisu skloni osveti. Pflegmatični su kako prema nanesenom zlu tako i prema primljenom dobru. Ne boje se smrti. Nisu skloni ni prosjačenju ni krađi. Među Slavenima nisu rašireni ni požuda ni nemoral.

Rašani (Srbi)

Premda djevojke uživaju pravo slobodnog ophođenja s muškarcima, prema Hacquetu, u Morlaka ženska je čast na visokoj cijeni. Nema takvog posla koji se ne tovari na ženu niti nedaće kojoj nije izložena. Vrlo su strasne u plesu. Žena obično ide naprijed opterećena kao teretna životinja i pjevajući dok iza nje ide muž dokono pušeći.

Morlak je, prema Hacquetu, kao i svi ljudi koji žive primjereno prirodi jake tjelesne građe, lijepog i muževnog izgleda. Boja lica mu je smeđkasta ali je to posljedica “sirovog” načina života. U planinama je boja lica svjetlija (i to posebno kod žena) što prate i plava kosa i plave oči.

Djevojke su, prema Hacquetu, u Ličana možda najnevinije na svijetu. Nikada se nije čulo da je djevojka dragovoljno u ovom kraju izgubila nevinost . Djevojke su srčane poput mladića.

Prema Hacquetu, zbog oskudnog i slobodnog načina života Ličani su odličnog zdravlja i poput divljih životinja lako podnose bolesti. Navodi slučaj teško ranjenog Ličanina koji se usprkos tome čudesno oporavio. Otporni su na hladnoću pa iako hodaju golih prsiju i grla rijetko obolijevaju na pluća. Kao narod Ličani su lijepi i dobro građeni.

Liburnka

Liburni su, po Hacquetu, lijepo građeni iako su pomiješani sa Slovencima. Imaju i talijanske “šminke” na licu kao i smeđe oči. Imaju i crnu kosu, a kao i svi pomorski narodi jake su tjelesne građe. Tamniju kosu i put Liburna objašnjava i smanjenjem broja plavokosih ljudi, malih očiju kako se ide prema jugu.

Posebno su lijepe, po Hacquetu, u Klementina mlade djevojke za koje je normalno da se rano udaju. Žene su lijepe tjelesne građe kao i muškarci. Crne su kose, velikih očiju i visoka čela, živog, nenašminkanog lica.

Klementini su, po Hacquetu, vrlo lijepi i među njima nema deformacija. Vitki su i više visoki nego niski, pravilnih crta lica. Zbog njihova podrijetla iz vapnenačkih planina među njima nema guše.

Istranke su, po Hacquetu, prilično privlačne, marljive ali ne i pretjerano okrenute djeci. Nisu licemjerno pobožne i ne idu često na hodočašća. Ne odvajaju se od preslice i kada kreću u grad, na magarcima predu i pjevaju.

Istrani su, po Hacquetu, dobro građeni, ponešto smeđe boje lica i crne kose.

Hrvatica

Po Hacquetu, odstupanja u reljefu izazivaju razlike u fizičkom izgledu među Hrvatima. Tako su stanovnici Banske Hrvatske koji nastanjuju ravnicu niži od stanovnika brdovitog Generalata. Znatna je razlika u izgledu između Hrvata koji naseljavaju ravnicu i Ličana, Uskoka, Dalmatinaca i Albanaca na drugoj strani. Potonji su sličniji predodžbi starih Ilira (visoki i uspravni ljudi, čvrsta, ubojita pogleda) nego ravničarski Hrvati. Doduše i ravničarski su Hrvati dobro građeni ali nisu toliko ustrajni u teškom radu, a niti su toliko otporni na nevolje rata. Nisu ni toliko zdravi kao oni koji su sličniji starim Ilirima. Hrvati su otporni na hladnoću pa pod uvjetom da su im noge tople dugo mogu izdržati na otvorenom. Mora se naglasiti kako pod imenom Hrvat Hacquet ne gleda Hrvate u nacionalnom smislu nego samo stanovništvo sjeverozapadne Hrvatske, bez obzira na nacionalnost, koja je u to doba smatrana “Hrvatskom” u užem, regionalnom smislu.

Dalmatinka

Dalmatinac je, po Hacquetu, izvanredne tjelesne konstitucije. Dobro je građen i mršav. Među Dalmatincima nikada nije vidio nekoga prirodno sakatog, grbavog ili rahitičnog. Jednogodišnjak je već dovoljno čvrste građe da počne hodati i s 15 mjeseci već okolo trči, a s osam ili devet godina pliva poput petnaestogodišnjaka u drugim zemljama. Izvrsna su zdravlja i među njima su bolesti vrlo rijetke.

Žene Ćića su, po Hacquetu, lijepe ali prvenstveno u selima koja su najmanje izložena oskudici. Poput muškaraca su lijepo građene i u mladosti bijela i crvena lica.