Postoji puno tema o kojima ljevičari vole pričati. Tako beskrajno mogu raspravljati o odnosu rada i kapitala, žustro se prepirati o alternativnim stilovima života, tvrditi kako se bliži smak svijeta jer mladi slušaju turbo folk. Nekim temama pak obraćaju malu pozornost. Jedna od tih tema je nacionalni identitet. Ako o njemu i pričaju govore o naciji s dozom ironije kao o temi za krčmu u Dalmatinskoj Zagori, a ne za promicatelje naprednih ideja kao što su oni sami. Da li su u pravu?

Nacionalni identitet i nacionalna emancipacija navodno su teme koje su rezervirane za desnicu. Možda bi trebali postaviti stvari obrnuto. Borba za nacionalna emancipaciju i nacionalni identitet su bitna obilježja ljevice. Za početak obratimo pažnju za antikolonijalne pokrete koji su doveli do oslobađanja desetina nacija širom svijeta. U pravilu su bili izrazito lijevog usmjerenja. Što je s današnjom Europom? Baskijske ekstremne nacionaliste okupljene oko ETA-e karakterizira i sklonost radikalnoj ljevci (s njima su povezane zabranjena Komunistička partija Španjolske i Komunistička partija baskijskih zemalja). Druga ekstremna nacionalistička grupacija IRA u Irskoj, točnije njezino političko krilo Sinn Féin pripada krajnjoj ljevici političkog spektra. Škotska nacionalna stranka, koja teži nezavisnoj Škotskoj i koja zadnjih godina politički dominira ovim područjem, samu sebe određuje kao ljevičarsku stranku.
Što je s hrvatskom ljevicom i odnosom prema hrvatskom nacionalnom identitetu i nezavisnoj Hrvatskoj? Pod snažnim Lenjinovim utjecajem pravo Hrvata na svoj identitet za hrvatske komuniste u pravilu nije bio upitan. Jedno vrijeme ideja nezavisne sovjetske Hrvatske u savezu sa Sovjetskim savezom bila je komunistima vrlo poželjna opcija. Komunisti na čelu s Josipom Brozom imali su važnu ulogu u krvavim demonstracijama poslije smrti Stjepana Radića. Zadnje što je navodno napisao August Cesarec (prije nego što će ga ustaše strijeljati) na zidovima zatvora u Kerestincu bio je grafit : „Živjela sovjetska Hrvatska!“ Živjela nezavisna i komunistička. Hrvatska ljevica ovakve stvari rijetko spominje. Za to se brinu velikosrpski mitomani kojima je koketiranje hrvatskih komunista s hrvatskim nacionalizmom krunski dokaz zavjere Vatikana i Kominterne protiv srpskog naroda.
Ipak, hrvatska se ljevica najviše približila ozbiljnom razmatranju problema nacionalnog identiteta u razdoblju MASPOK-a krajem 60-tih i početkom 70-tih godina 20. st. Poslije sloma tog pokreta, poznatog i kao Hrvatsko proljeće, nova politička garnitura koja je zamijenila komunističko rukovodstvo na čelu sa Savkom Dabčević Kučar i Mikom Tripalom nastojalo je ovo razdoblje ocrtati kao doba najcrnje, ustašoidne reakcije. To što je većina smijenjenih aktivno ratovala protiv okupatora i ustaša ništa nije mijenjalo na stvari.
Na žalost i SDP je zadržao određenu distancu prema MASPOK-u. Ništa nije pomogla ni činjenica da je u stranci „maspokovac“ Antun Vujić i da je Vice Vukov „prvi glas Hrvatskog proljeća“ bio SDP-ov saborski zastupnik. Kao odličnu „literaturu“ za odnos ljevice i nacionalnog pitanja svakome bi preporučio kolumne Nede Krmpotić koje su izlazile u „Vjesniku u srijedu“ (VUS) tijekom 1971. pod naslovom „Govoreći otvoreno“. U njima je na vrlo pronicljiv način povezan problem klasnog i nacionalnog oslobođenja. Pravo na nacionalni identitet je poput prava na kruh, uživanje u plodovima svog rada nešto iskonsko bez čega nema posve slobodnog socijalističkog čovjeka.
MASPOK je dio baštine hrvatske ljevice. Nemojmo ju olako prepuštati drugima.