Svi iskazujemo ove ili one mane. U manjoj ili većoj mjeri sve nas privlače moralno sumnjive pojave i ponašanja. Svi smo robovi grijeha. Nema ljudske aktivnosti koja neće poprimiti neku nijansu tamnog pa i zlog. Usprkos tome čini nam se neobičnim neke naše djelatnosti proglasiti lošima, pokvarenima, dakle grešnima.

Među takvim aktivnostima sigurno spada i čitanje. Usprkos prividnoj neiskvarenosti čitanja, Joja u romanu „Zastave” Miroslava Krleže kaže: „jer što je čitanje knjiga drugo nego najbanalniji užitak, filistarsko, besmisleno badavadžiranje, brate, slike, muzika, sve sama pusta naslada, kao i sladostrast.”

Krleža, ako je tko bio rob čitanja onda je to bio on, zapravo postavlja pitanje – Zašto čitamo? Čitamo li samo zato kako bi čitali? Sadržaji knjiga – misli, dojmovi, recepti za kolače, godine bitaka, mudrovanja o biti i bitku, napad Don Kihota na vjetrenjače imaju smisla samo ako mijenjaju osobu koja ih čita i posljedično svijet oko njega. U suprotnom, radi se samo o još jednoj ispraznoj aktivnosti. Čitati puno ne znači i nužno postati pametnijim. Koliko puta zapravo čitamo „u prazno”? Nije li to puko gubljenje vremena i samozavaravanje jer, eto čitam pa samo automatski mudriji? Gomilanje podataka u glavi ne može biti samo sebi svrhom.

Čitanje bi nas trebalo činiti boljima ako ne, ono je na razini odlaženja u birtije.