Ljeto 1934. Mala je kočija prolazila uskom ulicom u sjevernotalijanskom gradu Padovi. Iznenada se pred kočijom, u punoj brzini pojavio, tramvaj. Niti kočijaš niti prestravljeni tramvajac nisu mogli zaustaviti svoja vozila. Ulica je bila preuska za mimoilaženje ali ipak… Kočija je prošla pokraj tramvaja. Kasnije su znatiželjnici premjerili ulicu. Fizički nije bilo moguće da se kočija i tramvaj mimoiđu. Kočijaš je pak tvrdio kako se ulica, u jednom trenutku, na neki način proširila.

U kočiji je bio budući svetac katoličke crkve Leopold Bogdan Mandić. Ubrzo su stanovnici Padove prkošenje fizikalnim zakonima vremena i prostora vezali za lik i svetost popularnog padovanskog ispovjednika hrvatskog podrijetla.
Prva „strast“ oniskog kapucina iz Herceg Novog bila je težnja za pomirenjem katolika i pravoslavnih među južnoslavenskim narodima. Kada mu njegovi nadređeni takav javni angažman nisu dopustili budući svetac je, usprkos tome, sve do kraja života molio i postio za pomirenje sukobljenih kršćana i to prvenstveno u svojoj domovini.
Umjesto kao pomiritelj katolika i pravoslavaca ostatak života sv. Leopold je proveo kao ispovjednik u jednoj stranoj zemlji i među stranim narodom u Italiji, u Padovi. Svojom blagošću i pristupom tuđim grijesima i problemima osvojio je srca tisuća svojih sugrađana. Usprkos tome sv. Leopold se nikada nije posve asimilirao u talijansko okruženje.
Kada je za prvog svjetskog rata kao austrougarski državljanin postao građanin neprijateljske države zaprijetila mu je deportacija. Sv. Leopoldu je tada ponuđeno talijansko državljanstvo. On je to odbio naglašavajući kako se ne može odreći svog hrvatskog podrijetla jer: „Krv nije voda.“ Radije je otišao u progonstvo nego se odrekao svog identiteta.
Sveci bi trebali biti uzori. Sv. Leopold Mandić može biti uzor na mnogo načina. Jedan je od njih i odnos prema vlastitom identitetu, prema svom narodu.
Cijeli život sv. Leopold je posvetio tuđincima, pun ljubavi i skrbi za njihove teškoće. Duhovno nikada nije zaboravio svoj prvotni cilj – a to je pomirenje kršćana na području s koga je potekao, pomirenje katolika i pravoslavnih, Hrvata i Srba. Ta okrenutost „regionu“ i duhovnoj dobrobiti stranog narodu nije ga napravila „manjim“ Hrvatom.
Nema puta do iskrenog rodoljublja preko stranputica ksenofobije i nesnošljivosti. Danas se čini da će se lakše uske, srednjovjekovne ulice Padove preko noći pretvoriti u široke avenije nego što će to neki shvatiti.
Danas se u velikom dijelu javnosti Hrvat određuje kao „zombi“ koji svoj identitet određuje mržnjom prema Srbima, Bošnjacima, komunistima, „Jugoslovenima“, homoseksualcima. Kao da se ne smije biti čovjekom da bi se bilo Hrvatom.
U ovo doba kada prema nama tutnji tramvaj mržnje prema drugima pogonjen dugogodišnjom gospodarskom krizom treba se usuditi proći uskom ulicom. Vjerujem da to hrvatsko društvo može. Treba nam samo hrabrosti i samopouzdanja.