Umjetnost i pripadnost

Na ulazu u dio Metropolitan muzeja u New Yorku, u kojem su izložena vrhunska djela umjetnosti stare Grčke i Rima, nalazi se jedan mramorni torzo. Zapravo u mramoru izrađen prikaz paradnog oklopa kakvog su nosili rimske vojskovođe. Bez glave i udova. Bio je dio kipa koji je predstavljao rimskog cara iz julijsko – klaudijevske dinastije. Torzo je vjerojatno pronađen u Saloni, kod današnjeg Splita. Bio sam ponosan što je prvi izložak s kojim sam se susreo u ovom, jednom od najprestižnijih svjetskih muzeja, upravo iz moje domovine – Hrvatske. Da li je moj osjećaj bio opravdan? Konačno, takva vrhunska skulptura trebala bi biti u nekom dalmatinskom muzeju, a ne ovdje tisućama kilometara daleko, na drugom kontinentu.

Torzo iz Salone

Torzo iz Salone (na prijelazu era)

Da je ovaj komad rimskog mramora ostao u Hrvatskoj, u nekom od njezinih muzeja, vjerojatno bi ga dnevno vidjelo, u najboljem slučaju, nekoliko stotina ljudi. Ovako pokraj njega svakodnevno prolaze tisuće. Barem nekolicini posjetitelja, koji dnevice zastanu pokraj osakaćenog kipa, mora pasti na pamet kako je Hrvatska zanimljiva zemlja kada iz nje dolaze takve stvari. Konačno, ostaci velebne rimske skulpture, vjerojatno su isklesani u Italiji i potom prevezeni preko mora kako bi krasilo trg antičke Salone i zadovoljavali ukus za lijepim i moćnim ljudi kojih smo, samo djelomično, mi suvremeni Hrvati potomci.
Da li vrijedne umjetnine mogu i smiju biti u vlasništvu pojedinaca i zemalja koji nisu njihovi „stvaratelji“? To je sporno pitanje još od razdoblja „dekolonizacije“, kada su se azijske i afričke države osamostalile od svojih europskih gospodara. Često su pri tome tražili i povrat vrijednih kulturnih dobara koje su kolonijalne sile izvezle iz zavisnih područja i smjestile u svoje muzeje.
Ipak, najpoznatiji spor oko povrata drevnih umjetnina vodi se između dvije europske zemlje – Velike Britanije i Grčke. Predmet spora je tzv. Elginov mramor, starogrčke umjetnine s atenske akropole koje je je prije više od dvije stotine godina donio u Veliku Britaniju britanski veleposlanik u Otomanskom carstvu lord Elgin. Skulpture s Partenona danas predstavljaju jednu od glavnih atrakcija Britanskog muzeja. Grčka vlada traži „povrat“ umjetničkog blaga osporavajući način na koji su se Britanci dokopali umjetnina.
Glavni razlog privlačnosti umjetnosti antičke Grčke nalazi se u činjenici da je suvremena svjetska civilizacija nastala na duhovnoj, kulturnoj baštini drevnih Grka. U tom smislu ona pripada svima koji prihvaćaju to naslijeđe kao dio svog identiteta. U tom smislu Britanci imaju „pravo“ na Eglinovo kamenje. Uspjeh starogrčka civilizacije čini je danas baštinom cjelokupnog čovječanstva, a ne samo male države na jugoistoku Europe. U krajnjoj liniji pitanje je kakva bi bila sudbina reljefa s Partenona da ih nisu „sačuvali“ i pohranili Britanci.
Obratimo pozornost i na tzv. hrvatskog apoksiomena. Radi se o brončanom kipu drevnog atletičara koji se čisti poslije natjecanja. Kip je grčkog podrijetla i na prijelazu dviju era Rimljani su se dokopali vrijedne umjetnine. Prevozeći ga u Italiju (vjerojatno u Akvileju) brod, na kojem je bio dio tovara, kod današnjeg Lošinja zahvatila je oluja. Kako bi lađu oslobodili od, u nastalim okolnostima, suvišnog tereta posada je kip bacila u more. 1996. kip je pronašao belgijski turist.
Hrvatski apoksiomen? Grčka skulptura koju su ukrali Rimljani, a na koju je nabasao jedan Belgijanac. Jedino (uvjetno rečeno) domaće u tom kulturnom spomeniku je pijesak koji je lik stoljećima pokrivao i drevna bura koja je natjerala rimske mornara da neplanirano bace vrijedan teret u more. Apoksiomen je toliko privlačan upravo zato što nije po svojoj prepoznatljivost ograničen veća ga svi oni, koji se na ovaj ili onaj način doživljavaju kao baštinici europske kulture, osjećaju kao dio svog kulturnog identiteta.
Nije bitno mjesto nastanka umjetnine nego vrijednosti koje neka zajednica veže za umjetničko djelo. Kada smo već kod Metropolitan muzeja on čuva reljefe i krilate lavove čuvare iz dvorane za primanje palače asirskog kralja Ashurnasirpala II. Vrijedne umjetnine potječu iz Nimruda. Ostatke tog starog, asirskog grada nedavno je uništio ISIL. Ta militantna organizacija nije osjećala ostatke asirske kulture kao dio svog identiteta, već naprotiv, kao prepreka stavranju čistog, „islamskog“ društva. Amerikanci imaju posve drugačiji pristup. Za njih su civilizacijske tekovine ove davno nestale mezopotamijske civilizacije bitne za shvaćanje vlastite kulture. Zašto onda ostaci palače iz Nimruda ne bi bili u New Yorku?
U traganju za vlastitim kulturnim identitetom američki su bogataši preko oceana prevozili cijele brodove vrhunskih umjetničkih dijela. Prvenstveno se to odnosilo na ostvarenja zapadnoeuropske umjetnosti. Time su ukazivali na svoju duhovnu domovinu kojoj su svetišta podizali u ogromnim muzejima. Preko njih su utjecali na javno mnijenje koje je trebalo prihvatiti takav umjetnički ukus i s njime povezan sustav vrijednosti kao svoje.
Umjetnost je vrednija što je više ljudi i društava doživljava kao svoju. U umjetnosti nema mjesta uskogrudnosti.

Ovaj unos je objavljen u Politika i povijest, Povijest i označen sa , , , , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.