Moj pristup (kako bi se nekada reklo) liku i djelu Josipa Broza Tita nije jednostavan. Mogao bih ga opisati slojevitim pa i kontradiktornim. Moj prvi sukob s Titom dogodio se kada sam imao sedam godina. Tada sam svom susjedu s prvog kata Žarku (onda osam godina) prenio razmišljanja moga strica o Titu koji ga je nazvao „drekom na šibici“. Zbog ove indiskrecije dobio sam nekoliko udaraca remenom i morao sam klečati pola sata u kutu sobe dok su mi se velike suze kotrljale niz lice. Da li sam ja normalan? Da li ja znam da stric radi u Njemačkoj i da mu zbog mojih nesmotrenih riječi mogu uzeti pasoš?

Ni kasnije nisam imao osobito mišljenje o Titu. Doživljavao sam kao hohšatplera koji u odijelu od sirove svile i s čašom viskija u ruci priča o vlasti radničke klase. Tu je uvijek bila i sjena dide Mate kojega je OZN-a u lipnju 1945. ukrcala u autobus da bi mu se kasnije izgubio svaki trag.
Kada sam postao član SDP-a išle su mi na živce priče o blagostanju za komunističke vladavine. Dobro sam se sjećao i redukcija struje, vožnje par-nepar, nedostatka kave, deterdženta, klozet papira… Kada su moje kolege ispod stepenica u stranačkim prostorijama pronašle nekoliko Titovih portreta (uključujući i reljef promjera metar i pol) odmah su ih i postavili na zidove. Sutradan sve sam ih uklonio. Nisam smatrao kako bi se SDP-ova politika trebala osnivati na žalu za Titom i komunizmom.
Moj se stav prema Titu počeo mijenjati kada sam se susreo, kao predsjednik Odbora za imenovanje ulica Grada Zagreba, sa zahtjevom za promjenom imena Trga maršala Tita. Ta je tema već mnogo puta prožvakana i ne želim više govoriti o svojim argumentima u prilog ostanka naziva tog trga u središtu Zagreba. Nisam tada toliko branio Tita koliko sam osjećao potrebu da se suprotstavim valu mržnje koja je za tim zahtjevom išla.
Danas kada vrh HDZ-a napada Tita to ide ruku pod ruku s netrpeljivošću prema svima koji su „drugačiji“, prema svima koji su nepodobne nacionalnosti ili imaju stavove koji ovoj skupini ne odgovaraju. Tako je „Tito“ postao nešto što i ne mora imati puno veze sa stvarnom povijesnom osobom. Biti za „Tita“ znači suprotstaviti se intelektualnom i ideološkom teroru koji se naziva borbom za „zajedništvo“. Biti za „Tita“ znači protiviti se politici koja ljudima umjesto kruha za hranu nudi mržnju prema susjedu (inače isprobano vrlo uspješna politička formula).
Zato sam danas „titoist“.