Uglavnom im se smiju. Kao radi se o neobrazovanom polusvijetu, lumpenproleterijatu koji ne zna što radi. Ima nešto u tome kada se tako govori o onim malobrojnim sudionicima protestne povorke koji su u nedjelju 26. listopada sudjelovali u „šetnji“ od zgrade Uprave grada Zagreba do zatvora u Remetincu tražeći oslobođenje uhapšenog gradonačelnika grada Zagreba Milana Bandića. Ipak…

Broj demonstranata je bio mizeran. Pedesetak osoba. Obzirom na raspon i broj „usluga“ koje je Bandić tijekom svog dugovječnog gradonačelničkog staža osigurao promatrač bi očekivao u povorci barem nekoliko tisuća ljudi. Ništa od toga. Protestiralo je samo četrdesetak osoba koje, vjerojatno, od moćnog gradonačelnika nije dobilo ništa naročito. Nešto socijalne pomoći, redovnu mjesečnu opskrbu uljem i brašnom i sl.
Gdje su građevinski poduzetnici koji su si promjenama planova uređenja osigurali milijunske zarade, gdje su kulturni radnici kojima je Milan potpisivao obilne donacije, gdje su „katolički aktivisti“ koje je zatočeni gradonačelnik podupirao u svakoj njihovoj ludosti, gdje su ratni veterani kojima je Bandić bio tako dobar dok je plaćao skupe izlete i gošćenja po birtijama, gdje su sportske zvijezde koje su se slikale s moćnim gradonačelnikom kada su primale ključeve gradskih stanova?
Zato malo poštovanja prema sirotinji koja je bila u povorci za Bandića. Ona je eonima moralnija od ovih, prije navedenih. Bolje s njima kava nego s ovima večera.
Milan Bandić – ogledni primjer za čuvenu rimsku mudrost „Sic transit gloria mundi.“