Slike upravljaju ljudima? Tako barem tvrdi Gustave Le Bon u svojoj knjizi “Psihologija gomila”. Ta moć, prema tom francuskom sociologu, posebno do izražaja dolazi u politici. Ima nešto u tome.

Nema uspješne stranke, političke skupine bez lako pamtljivog znaka – loga, jednostavne slike koja predstavlja grupu. Glasači svoju političku lojalnost vole vezati za kakav jednostavan simbol – zvijezdu, križ, kvadrat, krug ili za kakvu boju. Još u antičko doba političke skupine su se određivale bojama. U doba istočnorimskog cara Justinijana pristaše imenovanog cara bili su „plavi“, a njegovi protivnici „zeleni“. Stavimo ovdje na stranu prikaze političkih vođa i državnika.

Što to znači? Najboljim političarima trebali bi biti fotografi, slikari i slični? Le Bon kada govori o „slikama“ misli na slike koje nastaju u glavama slušatelja kada govornik izgovara neke riječi. Tako nije bitno „pravo“, akademsko značenje riječi tipa „sloboda“, „demokracija“, „pravda“ već ono što si slušatelj predočava slušajući ih. To mogu biti, od području do područja, od stoljeća do stoljeća, od osobe do osobe vrlo različite stvari.

Uspješan političar je onaj koji uspijeva pogoditi kakav se film vrti u glavama glasača.