Prijevozna sredstva služe za transfer osoba i ljudi od jedne točke u prostoru do druge. Uz tu svoju praktičnu primjenu prijevozna sredstva imaju i veliki simbolički utjecaj. Ona su od davnina svojim obilježjima prenosila i političke poruke. Toga smo svjesni i danas kada se vode žestoke rasprave oko nabave novih automobila za potrebe Vlade Republike Hrvatske.

Ljudske vođe, moćnici od onih lokalnih do onih globalnih, legitimiraju se i preko prijevoznih sredstava koja koriste. Za Indoeuropljana vođa je uvijek bio ratnik na bijelomu konju, odraz sjećanja na stepsku prošlost naših predaka. Zadnji vladar na ovim našim prostorima koji se na taj način legitimirao bio je Josip Brzo Tito u razdoblju neposredno poslije drugog svjetskog rata. Pape su svoju moć, koja ih odvaja od prizemnosti prolaznog, materijalnog svijeta, izražavali time što su bili nošeni na obrednim nosiljkama poduprtima ljudskim ramenima.

Tito na bijelome konju

Usprkos tome, kroz tisuće godina, transportno sredstvo koje je izražavalo društvenu moć pojedinca bila su kola koja vuku konji, kočija. Pojava kočije kao simbola moći veže se uz brončano doba. Tada prvi put dolazi do jačeg društvenog raslojavanja. Pojavljuje se povlaštena, ratnička elita, dobro naoružana i oklopljena koja u borbu kreće na ratnim kolima, obično lakim dvokolicama koja vuku konjske snage.

Tako se na bojnim kolima prikazuju egipatski faraoni kao i asirski vladari. Običaj da se vođa kreće na takvom prometalu održao se i kada je način ratovanja neposrednim sukobljavanjem ratnih dvokolica zastario. Tako se još i rimske vojskovođe i rimski carevi ukazuju u javnosti vozeći raskošna ratne kočije. Elita se toliko vezala za svoja brza kola da se često davala s njima i zakapati kako im omiljena prometala mogu poslužiti i u zagrobnom svijetu.

Faraon na bojnim kolima pobjeđuje neprijatelje

Kočija je i danas simbol najviše moći. O tome svjedoče i kola britanske kraljevske obitelji koja služe tijekom krunidbenih svečanosti pretrpana baroknim ukrasima i pokrivena zlatnim listićima. Ipak, neka druga prijevozna sredstva danas su zamijenila kočije.

Kočija britanske kraljevske obitelji

U obzir mogu tako doći mlazni avioni npr. Air Force One američkog predsjednika. Pokojni hrvatski predsjednik Franjo Tuđman grčevito je branio svoje pravo na „mlažnjaka“. Kritike zbog nabave luksuznog Challengera, u doba dok je zemlja stenjala pod teretom rata, Tuđman je odbio izjavom da “Neće se valjda predsjednik države voziti biciklom?”.

Ipak, znak moći je i danas u prvom redu, svojevrsna kočija (tako je ministar znanosti i obrazovanja Željko Jovanović kada je govorio o vožnji kočijom bio na pravom tragu). Obično se radi, u hrvatskom slučaju, o oktanskim zvijerima njemačkog podrijetla. Kada se vidi političara koji se vozi u Mercedesu, BMW-u, Audiu, Passatu ili , u najgorem slučaju, Golfu svima je jasno koje je njegovo mjesto na ljestvici društvenog ugleda.

Ivo Sanader kao predsjednik Vlade izlazi iz BMW-a

U svakom slučaju marka i tip vozila poruka je zajednici radilo se to o oklopljenom BMW-u Ive Sanadera ili o nešto skromnijim novim Audijma. Čini se kako javnost ne odobrava nabavu skupih limenih vozalica u razdoblju teške krize. No, da li bi javnost povoljno reagirala na političare u jeftinim autima?

Jedan sudionik predsjedničke kampanje nekadašnjeg ideologa SDP-a Antuna Vujića ispričao mi je kako je važan dio Vujićeve predsjedničke kampanje bila njegova vožnja po Hrvatskoj u vlastitom starom automobilu. Poruka je trebala biti kako je eto, Vujić skromna osoba koja se nije okoristila u pretvorbenoj pljački. Najveći dio javnosti to nije tako shvatio. Posebno po manjim, zabačenim mjestima stari Vujićev auto je doživljen ne kao izraz samozatajnosti i poštenja nego izraz nesposobnosti. Vidi ti to, želio bi biti predsjednik Republike, a nije bio sposoban privrijediti ni pošten auto. Vujić je te 1992. među osam kandidata za predsjednika završio kao uvjerljivo posljednji po broju osvojenih glasova (0,7%). Pa ti vozi star i jeftin auto!