Neke teme provlače se kroz sve gradonačelničke mandate Milana Bandića. Vjerojatno je najpoznatija ona vezana za odlagalište otpada u Jakuševcu. Ipak, ona nije jedina. Manje važna, ali ipak stalno prisutna, je i ona vezana za sportski kompleks na zagrebačkim Sveticama. Taj veliki komad gradskog zemljišta, nakrcan sportskim sadržajima visi između neba i zemlje od kada je prestao biti sportsko zabavište pretorijanaca socijalističkog poretka (čitaj JNA).

Svetice su se činile poligonom kao stvorenim za brzo stjecanje naklonosti birača. Tako 2000. tek što je postao zagrebačkim gradonačelnikom, do tada razmjerno nepoznati predsjednik zagrebačke organizacije SDP-a, pokreće projekt „obnove“ Svetica. Prvi dokaz brzog pomlađivanja oronule ljepotice trebalo je biti otvaranje bazena. Bazen se puni hladnom vodom i tada nastaje jedna od najpoznatijih fotografija zagrebačkog gradonačelnika.

Bandić skače u bazen na Sveticama

Slika prikazuje vrećasto tijelo sredovječnog muškarca u već tada demode „spido“ gaćicama. Lice i nos osoba je sakrila u dlan. Gradonačelnikovi ekstremiteti, druga ruka i noge kruto su ispruženi kao u balerine. Oči čvrsto stisnute. Bandić zna, slijedi neugodno uranjanje u hladni bazen.

Slika puno više sliči na geg nego na poticanje vlastitim primjerom fizičke aktivnosti građana. Tada je to Bandić vjerojatno napravio slučajno, no ubrzo shvativši kako je svaka javna pozornost zapravo poželjna i korisna, od ovakvih i sličnih postupaka na rubu groteske, napravio je sustav, napravio je politički kapital.

No u slučaju Svetica nije problem u gradonačelnikovoj sklonosti prikazivanja samog sebe u komičnom obliku i kontekstu nego u tome što je od projekta Svetice napravio predstavu za naivne, napravio farsu. Od 2000. na dalje gotovo svake godine najavljivala se obnova Svetica. U Svetice se i ulagalo. Doduše ulagalo se nesustavno i u stvari koje su bile od sumnjive koristi za prostor i njegove korisnike. Tako su Svetice postale još jedan gradski projekt koji je postao sam sebi svrhom i spomenik nesposobnosti vlasti. To je bio projekt koji je postojao zato da se nikada ne dovrši.

Sada slijedi obrat koji ukazuju na farsičnu prirodu brige za Svetice. Pošto se gradska vlast hotimice pokazala nesposobnom riješiti problem sportskog kompleksa kao spas se priziva vanjski, privatni investitor. Ne mogu se oteti dojmu da se radi o lošoj predstavi stare „noćne dame“ koja se prodaje pod neiskusnu šiparicu. Slična farsa, samo još pogubnija za građane Zagreba, igra se s Velesajmom, Paromlinom, brigom za otpad. Gradska vlast se hotimice pravi nevještom sve dok se neki gradski problem ne pogorša do te mjere da se rješavanje ovoga ne nađe izvan financijskih mogućnosti proračuna Grada ili Zagrebačkog holdinga. Tada nastupa princ na bijelom konju, branitelj kapitalizma i privatnog poduzetništva. On nudi brza rješenja, a kako smo svi u cajtnotu, nemate puno izbora… Problem je u tome što je princ tipičan Balkanac, navikao na brzu zaradu i to po mogućnosti ulaganjem tuđeg novca. Njegovo rješavanje problema košta dugoročno više nego da se koristi snaga javnih službi.

Što se tiče Hrvatskog nogometnog saveza kao ulagača u Svetice ne mislim da će biti loš investitor. Proračun je prazan i moraju se tražiti vanjski ulagači za gradske projekte. Gradonačelnik je vjerojatno barem dijelom u pravu kada upozorava na zloupotrebe sadašnjih korisnika sportskih terena, no ipak… Rješenje se za ovaj gradski problem ne nudi se u sustavu nego na temelju osobnih pogodbi, birtijaških dogovora. Pokazuje se i nesposobnost gradske vlasti koja je u prvi mah previdjela zakonska ograničenja za najavljeni projekt, a potom je tu istu zakonski proceduru javno ismijala. Farsa s elementima groteske. Skočilo se u mutnu vodu i u njoj se odlično snalazi. Zašto je bistriti?