Demokracija ima duboke povijesne korijene. Usprkos tome, ona predstavlja način upravljanja društvom koji je tek nedavno postao prevladavajući u ljudskim zajednicama. Predstavnička demokracija, koju prati opće pravo glasa cjelokupnog punoljetnog stanovništva, plod je koji , u globalnim razmjerima, tek sazrijeva. Zato nas ne treba čuditi da ponekad kada je konzumiramo zna nas iznenaditi svojom nezrelošću, oporim, kiselim okusom.

Posebno se opasnim pokazalo davanje prevelike važnosti diktatu „većine“. U tom smislu osobito je osjetljiv odnos između demokracije i pitanja sigurnosti pojedinca i društva. Na delikatnost tog odnosa upozorio je već jedan od „otaca“ demokracije, američki znanstvenik i mislilac Benjamin Franklin kada je upozorio da: „(Onaj) tko je spreman zbog malo kratkotrajne sigurnosti odustati od temeljnih sloboda ne zaslužuje niti slobodu niti sigurnost.“

Američki teoretičar državnog prava Russell Miller vidi u demokraciji sjajno sredstvo za poticanje predrasuda i strahova u biračkog tijela, ukratko igranja na kartu nedostatne sigurnosti. On smatra da demokracija koja je strogo usmjerena na vlast većine potiče jačanje policijski i sigurnosno nadziranog društva. Pojedinci i zajednice kako bi se zaštitili spremni su odustati od dijela svoje slobode, a posebno su spremni ugroziti slobode manjine. Miller smatra da bi političar koji bi išao sa suprotnom idejom, kako se zbog slobode treba pristati na manju sigurnost, nedvojbeno suočio s političkim i izbornim porazom.

Dakle, usprkos Franklinovu upozorenju, birači su skloni zbog sigurnosti žrtvovati slobodu. Koliko je sloboda uopće važna? Zamislite situaciju u današnjoj Hrvatskoj kada bi se pojavila politička snaga koja bi zajamčila punu zaposlenost stanovništva i sigurnost radnog mjesta kada bi joj se dale diktatorske ovlasti. Kako bi prošla na izborima?

Da li demokracija onda barem potiče kreativnost? Njemački umjetnik Jonathan Meese smatra kako je demokracija štetna za umjetničko izražavanje. Ona je postala „dogmom“ , ona je postala ohola i time nesposobna za sučeljavanje s budućnošću (… alles, was zum Dogma und zu Hybris wird, ist zukunftsunfähig). Svojim nesputanim propovijedanjem „masovnog individualizma“ , ideje da svatko treba sam po svaku cijenu „samoostvarivati“, uništavajuća je za društvo i opasna po umjetnost.

Obje strane demokracije, jedna koja sa svoje strane ograničava slobodu pojedinca, a druga je uzdiže u neslućene visine mogu biti društveno opasne. Da li se radi o dječjim bolestima demokratskog ustroja ili sustavnim greškama pokazati će vrijeme.