Referendum o unošenju odredbe u Ustav Republike Hrvatske o braku kao zajednici muškarca i žene mahom je doživljen kao plebiscit o pravima homoseksualnih osoba. Pri tome su „gejevi“ osobito loše prošli u dalmatinskom zaleđu – Dalmatinskoj Zagori. U svojem protivljenju pederluku tamošnje stanovništvo je gotovo jedinstveno. Konačno homoseksualnost je pojava koja na tim tradicionalnim, patrijahalnim, kršćanskim područjima zapravo nepoznata. To odgovara doživljaju homoseksualnosti kao nečemu izvorno stranom, nepoznatom neoskvrnjenom, ruralnom duhu hrvatskog naroda koji se u najvećoj mjeri sačuvao upravo u tim krajevima. Da li je baš tako?

Morlaci u zaleđu Splita početkom 20. st. Nisu se puno promijenili od izgleda Difnikovih Vlaha u 17. st.

Pojave homoseksualnog ponašanja u povijesti, pa tako i u onoj hrvatskog naroda, teško je pratiti jer je homoseksualnost u pravilu uvijek bila društveno potiskivana, marginalizirana. Ipak tu i tamo, sramežljivo, pojavi se neki podatak koji upućuje na to kako homoseksualnost nije bila nepoznata ni našim precima.

Takav jedan skroman podatak nalazimo u „Povijesti Kandijskog rata u Dalmaciji“ Franje Difnika (Difnica, Divnića). Difnik je suvremenik tog ratnog sukoba. Ovo ratno krvoproliće između Mlečana i Osmanskog carstva, kojem je glavna pozornica bio grčki otok Kreta, trajalo je gotovo dvadeset i pet godina (1645. – 1669.). Važna sporedna pozornica bila je u tom ratu Dalmacija.

Ključan događaj u ratovanju Mlečana i Turaka bilo je zauzimanje Klisa od strane trupa „Kraljice mora“. U opsadi su, uz regularne mletačke postrojbe, sudjelovali i Kaštelani kao i stanovništvo zaleđa koje se odmetnulo od Turaka, Poljičani i Vlasi. Ova strateški izuzetno važna utvrda na prilazu Splitu prešla je u mletačke ruke 1648. kada su se turske jedinice i tursko stanovništvo stiješnjeno u utvrdi odlučilo predati pritisnuto opsadom kršćana. Za uzvrat mletački general Leonardo Foscolo zajamčio je nesmetan, miran odlazak Turaka iz utvrde.

Dogovor Turaka i Foscola nisu poštovali Vlasi i Poljičani. Oni su nasrnuli na nenaoružane civile u povlačenju. Uslijedila je pljačka i masakr. Pri tome su pojedinci derali i kožu Turcima i od nje sebi pravili pojaseve. Pobijeno je 300 civila. Dio ovog krvavog meteža bila su i silovanja. Vlasi su, kako piše Difnik, silovali sve bez obzira na dob, stanje i, što je posebno zanimljivo, spol.

Prema tome spolni čin između muškaraca Vlasima nije bila nepoznanica. Ne samo što se silovala žena, majka i kćer protivnika, silovao se i sam protivnik. Spolni čin s neprijateljem bio je izraz njegova krajnjeg poniženja i neograničene moći pobjednika. Junaci, poput Ilije Smiljanića i Stojana Jankovića nisu se susprezali ni od ovakvih metoda.

Homoseksualni spolni čin poznat je kako precima današnjeg stanovništva zaleđa Dalmacije tako i njima samima. Mora se uzeti u obzir da je danas u mnogim selima Zagore problem ne samo manjak stanovništva nego i njegov spolni disbalans. Mlađe žensko stanovništvo masovno bježi u gradove dok na selu ostaju zapušteni muškarci srednje dobi. Do čega takve okolnosti mogu dovesti nije problem pretpostaviti.

Zato Zagoro prvenstveno gledaj brvno u svom oku.