Vrijeme je unutarstranačkih izbora na lokalnim razinama u SDP-u. Kandidati se natječu u dodvoravanju „običnim“ članovima. Naše članstvo je super, radino i nedovoljno cijenjeno, a ako se i nešto loše dogodilo u radu organizacije kriv je neki vanjski činitelj.

Da nešto nije uredu ne samo sa stranačkim elitama nego i s članstvom hrvatskih političkih stranaka upozorio je novinar Marko Špoljar u članku u Večernjem listu od 10. listopada 2013. (“HNS ima 5000 članova više od SDP-a i četiri puta manju potporu” str. 6 – 7). Izgleda da je svaki osmi punoljetni Hrvat član neke stranke. Po udjelu građana koji su članovi stranaka prednjačimo među postkomunističkim zemljama, a i neke razvijene demokracije mogle bi nam pozavidjeti na brojnosti građana sa stranačkim iskaznicama. Na drugoj strani stranke javnost doživljava kao skupine koja uživaju najmanje povjerenje građana. Pa od kuda tako brojno članstvo?

Špoljar, kao i njegovi sugovornici, „rješenje“ nalaze u tome da brojni „članovi“ ulaze u stranke samo zbog svoje osobne koristi. Da je brojno članstvo rezultat izrazite demokratske dinamike u društvu imali bi daleko veći odziv glasača na izbore i daleko višu ocjenu rada stranaka. Posebno je zanimljiv slučaj HNS-a koji ima više članova nego SDP, a bori se oko prelaženja izbornog praga.

Broj članova ima relativno malo veze s uspjehom ili neuspjehom na izborima. Između pet i šest tisuća članova nije spriječilo težak poraz SDP-a na lokalnim izborima u Zagrebu. Ostvaren je rezultata sličan onome iz 1995. kada se članstvo SDP-a u Zagrebu brojilo u stotinama. S 17.000 članova HDZ bi trebao suvereno vladati Zagrebu. Umjesto toga već je godinama epizodista na zagrebačkoj političkoj sceni.

Premda je problem klijentelističkog članstva čini se manje izražen u SDP-u nego u nekim drugim strankama ne znači da i SDP ne vuče za sobom tisuće gladnih usta. Postavlja se pitanje, može li takvo članstvo meritorno odlučivati o politikama i tijelima stranke. Što ako su interesi birača i stranačko članstva različiti, pa i suprotstavljeni? O tome sam pisao u svom postu „Jahanje zmaja“. Ako će članstvo birati vodstvo samo po svojoj mjeri, a zanemarujući bilo birača u gadnoj smo nevolji.

Stranačko članstvo i stranačke organizacije nemaju vrijednost same po sebi. One su bitne samo ako, u kraćem ili duljem roku, poboljšavaju život građana. Ako članovi i organizacije za to nisu sposobni bolje da ih nema.