Politički analitičar Ivan Rimac usporedio je situaciju u Hrvatskoj s onom u Njemačkoj u doba Weimarske republike. Kao što vlasti Weimarske republike nisu mogle provoditi svoje zakone, sličnu nemoć iskazuje i hrvatska vlada. To lijepo pokazuje slučaj službenih natpisa na ćirilićnom pismu u Vukovaru. Kolika je ta usporedba opravdana?

Vodstvo Stahlhelma

Weimarska republika je naziv za razdoblje u njemačkoj povijesti između 1919. i 1933. To je razdoblje kada se Njemačkom upravlja na načelima parlamentarne demokracije. Usprkos tome državno uređenje nikada se nije posve stabiliziralo. Parlamentarna demokracija je stalno bila osporavana od strane ekstremnih skupina. Posebno su vlast ugrožavale različite udruge veterana iz 1. sv. rata.

Kao i u slučaju Hrvatske, ratni veterani u Njemačkoj poslije 1. sv. r. smatrali su kako imaju veća prava na svoju domovinu od ostalih. Oni su za nju bili spremni sve žrtvovati. Gledali su svoje prijatelje kako iz dana u dan umiru za Njemačku. Njemačka je doduše izgubila rat ali za to oni nisu krivi. Svoje stavove temeljili su na tzv. Dolchstoßlegende, mitu o ubodu u leđa. Po njima Njemačka je 1918. kapitulirala zbog pobune komunista i Židova u pozadini fronte. Njemačke trupe u trenutku kapitulacije još su se mahom nalazile na područjima Francuske i Belgije – dakle u “pobjedničkoj” poziciji. Da nije bilo nemira koji nisu “dozvoljavali” vojsci da ratuje stvari bi išle drugim tijekom.

Naravno, u stvarnosti Njemačku je ratni napor toliko iscrpio da se željela što je moguće prije ispetljati iz ratnog sukoba. Ipak ova prije navedena opsjena je bila široko rasprostranjena. Milijuni muškaraca koji su se vratili s ratišta našli su se u nezavidnoj poziciji. Često su bili bez posla ili su pak bili društveno degradirani. U takvim okolnostima vrijednosti ratnog drugarstva i požrtvovnosti dolaze u prvi plan, dok se bestijalnost ratnih razaranja zatomljuje.

Nastaju brojna društva ratnih veterana koja su u pravilu zauzimala izrazito desna politička stajališta. Najveća je takva udruga bila Stahlhelm (Čelična kaciga) koja je djelovala kao paravojna jedinica konzervativne Njemačkonacionalne narodne stranke (DNVP). Na vrhuncu svoje moći Stahlhelm je okupljao 500.000 članova. Stahlhelm je postepeno zauzimao sve ekstremnija politička stajališta, tražio je uvođenje diktature i reviziju mirovnih sporazuma kojima je okončan 1. sv. r. Fizički obračuni s političkim neistomišljenicima bili su uobičajena stvar. Na kraju je Stahlhelm završio kao dio nacističkih SA, jurišnih odreda (Sturmabteilungen).

Paravojne stranačke formacije karakteristične su za sve nesigurne demokracije u Europi između dva svjetska rata. I druge političke stranke u Njemačkoj imali su svoje paravojne jedinice sastavljen do ratnih veterana. To se posebno odnosilo na komuniste ali i socijaldemokrati su pokušavali uspostaviti sviju veteransku, stranačku miliciju. U Hrvatskoj HSS je stvorio svoje paravojne odrede “Hrvatsku seljačku zaštitu” i “Hrvatsku građansku zaštitu” koji su kasnije imali važnu ulogu u uspostavljanju ustaškog režima.

Ono što povezuje veteranske udruge iz Weimarske republike i događaje oko ćiriličnih natpisa u Vukovaru je stav da su, ratni veterani na neki način, zbog njihovih zasluga u obrani domovine “moralno” iznad zakona. Naravno agresivnost hrvatskih branitelja i Stahlhelma je neusporediva. Veterani domovinskog rata nisu opasnost za demokratski poredak. Njihovi stavovi su bliži onima SUBNOR-a (Saveza udruga boraca narodnooslobodilačkog rata) koji je do 1990. stalno držao svojim neotuđivim pravom da u svemu vide zavjeru protiv socijalizma i Jugoslavije.

Daleko smo mi od Weimarske republike.