1998. američki novinar Tom Brokow objavio je knjigu „The greatest generation“. Kako i naslov sugerira Brokow smatra da je pokoljenje koja je najviše doprinijelo nastanku i razvoju Sjedinjenih Američkih Država ono koje je stasalo i doseglo svoju zrelost u doba „Velike depresije“ 30-tih godina 20. st. i koje je izvojevalo pobjedu nad fašističkim silama u 2. sv. r. To je pokoljenje njegovih roditelja. Kroz priče „običnih ljudi“ prikazuje jednu epohu tijekom koje je nastala Amerika kakvu je danas poznajemo. Knjiga je doživjela veliki uspjeh i prodala se u milijunima primjeraka.

Da li Hrvatska ima svoju „najveću generaciju“? Da. Ona je možda i važnija od one američke. Radi se o generaciji ljudi kojoj je djetinjstvo i ranu mladost obilježio 2. sv. r. svojim do tada i od tada neviđenom razinom nasilja (kojeg su ponekad bili žrtve, a ponekad i revni izvršitelji). Poslije toga izvršili su preobrazbu društva koja je neusporediva s onom američkom. Pripadnike jedne izrazito poljodjelske i stočarske zajednice, koje pojedini dijelovi nisu daleko odmakli od razine kulturnih dostignuća mlađeg kamenog doba, pretvorili su u samo nekoliko desetljeće, u dionike suvremene, građanske civilizacije. Izvršili su preobrazbu društva kakva nije bila viđena tisućama godina.

Prizor s Omladinske radne akcije. Ovi radni pothvati teoretski su bili dobrovoljni. Praktično brojne društvene beneficije nisu bile ostvarive bez sudjelovanja u njima. Ovaj besplatan rad bila je važna poluga društvenog napretka.

Ta preobrazba predstavlja je veliki kulturni i ekonomski šok. Usprkos tome pripadnici ovog pokoljenja odvažili su se kupanje dva puta godišnje zamijeniti svakodnevnim tuširanjem, umiranje svojih prijatelja u nježnoj dječjoj dobi suzbiti u budućim generacijama hladnom, sterilnom ali izrazito uspješnom medicinom, magarce i konje nadomjestiti tehnološkim dostignućima Torinskog „Fiata“. Sve se to zapravo dogodilo u dvadesetak godina kada je socijalistička Jugoslavija imala jednu od najbržih stopa razvoja u cijelom svijetu.

Nemojmo se zavaravati. Sve što je vrijedno, sve što je trajno može se temeljiti samo na radu. Rad i odricanje bili su svakodnevica. Sve se radilo za neku bolju budućnost, za neku novu generaciju koja će dobiti sve „na pladnju“. To nisu ljudi, to su divovi koje su se ranom zorom tiskali u tramvajima prema zagrebačkom Žitnjaku, koji su tek poslije pomnog skupljanja „točkica“ mogli sebi priuštiti platnene tenisice i koji su televiziju gledali u izlozima.

Hvala vam.

Toj generaciji danas pripadaju ljudi 70-tih, 80-tih i 90-tih godina. Polako odlaze. S njima gubimo vezu s onim herojskim razdobljem kada je nastalo društvo u kojemu živimo. Neki hrvatski Tom Brokow brzo se mora pojaviti.