Jedan moj prijatelj prije nekoliko godina ispričao mi je jedan događaj iz svoje svakodnevice. Njegova dva sina, tinejdžera poveli su burnu raspravu o Srbima. Srbi su ovakvi, Srbi su onakvi, Srbi stalno izazivaju nevolje u Hrvatskoj, ukratko – Srbi ne valjaju. Rasprava je razmahala sve dok se nije umiješala mama rekavši: „Dečki, vaš tata je Srbin.“ Nastao je muk. Da, otac koji ih je podigao, koji se brinuo i koji se brine o njima zaista je Srbin.

Na tu priču podsjetio me je govor predsjednika Republike Ive Josipovića na kongresu stipendista Srpskog privrednog društva “Privrednik”. Ne znam da li je govor sam napisao ili mu ga je netko sastavio ali radi se o istupu koji ima programatsku vrijednost. Josipović je istaknuo kako svatko od nas ima više identiteta i kako u tome treba gledati bogatstvo, a ne problem. Naglasio je važnu ulogu Srba u razvoju modernog Zagreba. Posebno je bitna “heretična” misao kako je identitet srpske zajednice u Hrvatskoj dio “našeg ukupnog nacionalnog identiteta”.

Bez Srba hrvatski bi nacionalni identitet bio bitno okrnjen? Sigurno. Usprkos krvavim sukobima Hrvata i Srba u dvadesetom stoljeću moderna Hrvatska, kakvu je danas poznamo, bila bi bez Srba nezamisliva. Krajem XV., a u još većoj mjeri tijekom XVI. i XVII. st. dijelom bježeći pred valom osmanske ekspanzije, a dijelom jašući na njegovoj krijesti deseci tisuća ljudi iz dubine Balkana, obilježeni iskustvom bizantske civilizacije, dolaze na srednjovjekovna hrvatska područja. Među njima je najviše Srba. U jednom trenutku ti su doseljenici vjerojatno činili i do 40% stanovništva današnje Hrvatske.

Doseljavaju se dijelom kako bi se borili protiv Turaka, ali i dijelom kako bi se borili za Osmanlije. U svakom slučaju naseljavaju demografski opustošena područja i daju im novi život. Od početaka novo stanovništvo svojim načinom života i običajima izaziva i napetosti u hrvatskom društvu ali gotovo trenutačno počinje proces njihove integracije pa i asimilacije u isto. Veliki dio tog pravoslavnog mora posrkale su katoličke, hrvatske obale. Malo je Hrvata koji, ako samo malo zagrebe po obiteljskoj povijesti, neće pronaći nekog pretka koji ne “miriše” na srpstvo, na pravoslavlje. Iz toga je velikosrpska ideologija izvlačila zaključak kako su Hrvati većinom “pokatoličeni” Srbi. Fašistoidno pretjerivanje ali u kojem postoji zrnce istine.

Josipović se posebno osvrnuo na Srbe u Zagrebu. Zagrebački Srbi bili su mala zajednica, no koja je od kraja 18. st. igrala veliku ulogu u gospodarstvu Grada. Trg bana Josipa Jelačića, početni dio Ilice, Cvjetni trg, Bogovićeva, Teslina itd. dakle sam najstroži centar Zagreba velikim dijelom je oblikovan novcem i naporom srpskih poduzetnika, posrbljenih Grka i Vlaha, vrijednih Vojvođana i nekadašnjih vojnika s Vojne granice koji su vješto iskoristili trgovačke povlastice koji su im dali Habsburgovci. Ako hodate središtem Zagreba tragove srpskog utjecaja ne možete izbjeći.

Glupo je izbjegavati nešto što se ne može izbjeći.

Josipović je zapravo rekao kako ne smijemo zanemariti utjecaj Srba na hrvatsko društvo kako nam jednog dana ne bi bilo neugodno kao djeci mog prijatelja.