Stado ovaca prelazi most tijekom redovne godišnje migracije.

Znate li što je transhumantno stočarstvo? Ne, to nije neka nova tehnologija koja omogućuje veće prinose mlijeka ili mesa u prosječne krave simentalke ili pramenke ovce. To je drevan način uzgoja stoke, u prvom redu ovaca, pa i način življenja karakterističan prvenstveno za Sredozemlje. Transhumantni stočari kreću se zajedno sa stokom između planinskih pašnjaka ljeti i nizinskih livada zimi.

Takvom jednom zajednicom, na području Hercegovine, bavi se reportaža iz časopisa „Svijet“ (br. 4, 26. srpanj 1959.). Već tada je takav način života bio neobičan, egzotičan no zapravo je nestao tek nedavno. Autor se ovog posta sjeća kako je kao maleni dječak gledao „Bosance“ s ovcama kako zimi prolaze kroz novozagrebačko naselje Zapruđe i vode svoje stado na ispašu uz Savu. Drevne putove transhumantnih stočara nije, u prvi trenutak, zapriječila ni gradnja betonskih nebodera.

Ovakav način života izazivao je i sukobe, posebno s ratarima. Ovce su na svome putu često uništavale tek zasijane površine. Taj sukob ratara i transhumantnih pastira lijepo prikazuje epizoda serije Gruntovčani – „Ovčari“. Sukob ratar – stočar jedan je od najstarijih sukoba među ljudima. Opisuje ga Biblija u samoj zori čovječanstva u priči o dva brata Kainu (poljodjelcu) i Abelu (pastiru). Priča završava prvim ubojstvom u povijesti.

Tijekom migracija konji su služili samo za prijenos tereta. Ljudi su išli pješice. Iznimku su predstavljali samo oni najslabiji – mala djeca.