Kada se govorilo o priredbama prilikom ulaska Hrvatske u Europsku uniju puno se pričalo o jelu koje su ugledni uzvanici konzumirali, o pjevačima koji su nastupali, o tome da li je šef premijerova kabineta Tomislav Sauha događaj dobro organizirao ili nije i naravno o nogama Sanje Milanović.

O porukama govornika na ovoj velebnoj priredbi malo se raspravljalo.

Ti govori ipak ne bi trebali biti, obični, prazni nastupi političara koji eto, drže govore zato što moraju. Stupanje Hrvatske u Europsku uniju najvažniji je događaj u hrvatskoj povijesti od stjecanja nezavisnosti. U tim govorima mora se reći nešto zaista važno. Mora se izgovoriti poruka koja će imati trajnu vrijednost, koja će mogućno imati strateški učinak. Potencijalno, to bi trebao biti materijal za udžbenike povijesti.

Takav je bio govor premijera Zorana Milanovića, nekoliko minuta prije ponoći, 30. lipnja 2013. na Trgu bana Jelačića. Dobar govor. Tko je htio slušati, a takvih je bojim se bilo razmjerno malo, mogao je čuti bitne stvari. Možda i neke koje će utjecati na blisku budućnost svih nas.

Naveo bih samo jedan dio Milanovićeva govora:

„Na nama je da pružimo ruku zemljama iz regije u što bržem usvajanju europskih kriterija. S tim zemljam i narodima vežu nas čvrste spone među kojima je najuzvišenije zajedništvo u antifašističkoj borbi tijekom drugog svjetskog rata. Povezuje nas privrženost vrijednostima solidarnosti i slobodarstva koje želimo još jače utisnuti u temelje Europe.

S druge strane Hrvatsku od Srbije, Crne Gore pa i Bosne i Hercegovine udaljavaju ratni događaji iz devedesetih. Hrvatska je u tom radu dokazala svoju odanost slobodi ali je naknadno svjesna i vlastitih posrtaja na putu koji zapravo nije imao alternativu. Put je bio suštinski pošten, ispravan i pravedan…

Hrvatska je izabrala biti most prema boljoj budućnosti regije u kojoj su evropske težnje, uz najviše standarde prava manjina najefikasnije sredstvo za prevladavanje prošlih trauma.“

Dakle, koji će biti glavni posao Hrvatske u bliskoj budućnosti? Morati ćemo glavninu svojih snaga i interesa usmjeriti prema jugoistoku Europe. To nije nikakva novina. Moderna Hrvatska povijest je povijest odnosa Hrvata prema Balkanu. To je i logično. Kome će Hrvati prodavati svoju kulturu, svoju pamet, svoje proizvode? Nijemcima? Talijanima? To su narodi koji su nam od uvijek bili civilizacijski nadmoćni. To dobrim dijelom vrijedi i za Mađare.

Da li te svoje strateške ciljeve možemo ostvariti stalnim raspravama o Ovčari, Škabrnji, Ahmićima, Oluji? Da, tijekom 90-tih mi smo bili oni koji su uglavnom „bili u pravu“ ali stalno naglašavanje tih događaja danas može samo štetiti hrvatskim nacionalnim interesima. Brutalna tvrdnja. Mnogima je teško probavljiva ali istinita.

Nasuprot tome, kao sredstvo povezivanja srodnih naroda jugoistoka Europe, Milanović nudi partizane. Ljepilo novog povezivanja, koje bi u krajnjoj liniji stvaralo radna mjesta za našu djecu, trebali bi biti dalmatinski težaci izginuli na Neretvi i Sutjesci. Radnici sa zagrebačke Trešnjevke, tihi Primorci, Slavonci kojima je svega bilo dosta pa su otišli „u šumu“, ta kralježnica partizanskog pokreta ponovo se diže da bi bila osnova na kojoj će se graditi hrvatska budućnost u prvoj polovici 21. stoljeća. To se nekada zvalo tekovine Narodnooslobodilačke borbe.

Zanimljivo kako ni jedan „desničarski“ komentator nije reagirao na ovakve premijerove stavove. Ipak za to se ne brinem. Brzo će to oni nanjušiti.