Reviziju odnosa katoličke crkve i države dio hrvatske liberalne javnosti smatra bitnim društvenim pitanjem. Ne diranje vlade Zorana Milanovića u, za katoličku crkvu izuzetno povoljne međudržavne ugovore, nemali dio medija doživljava gotovo kao izdaju. Konačno, kakav je to ljevičar koji se dodvorava popovima?

Nije jedini. U tome mu uzor može biti Palmiro Togliatti, jedan od osnivačaKomunsitčke partije Italije (PCI) i dugogodišnji šef talijanskih komunista. Prekaljeni komunistički funkcionar i djelatnik Kominterne  preživio je kako Mussolinijeve progone u Italiji tako i Staljinove čistke u Sovjetskom savezu. 1944. Togliatti je obnovio rad Komunističke partije Italije u samoj zemlji napravivši nešto što je dobilo naziv „salernitanski zaokret“ (svolta di Salerno).

Palimiro Togliatti na naslovnici “Timea”

U Salernu, u tom razmjerno malom južnotalijanskom gradu, pod utjecajem svog dugogodišnjeg vođe, talijanski komunisti su odustali od oružane borbe kao sredstva dolaska na vlast. Umjesto toga prihvatili su parlamentarnu demokraciju kao političku osnovnu za ostvarivanja svojih ciljeva.

Ne samo to, osim isključivog oslonca na radničku klasu podršku za svoje ideje i stavove odlučili su tražiti i među seljacima, učiteljima, umjetnicima i – katoličkim svećenicima. Togliatti je odlučio učiniti sve da smanji neprijateljstvo katoličke crkve prema komunistima. 1947. podržao je i unošenje u talijanski ustav i odredbi Concordata (dio Lateranskog ugovora) utvrđenog između Vatikana i Mussolinia 1929.

Rezultat, i ovih mjera, bilo je prerastanje Komunističke partije Italije u najjaču komunističku stranku u zapadnoj Europi koja je desetljećima vladala velikim dijelovima Italije (napr. „crveni pojas“ Emilija, Umbrija, Toskana). U izrazito katoličkoj zemlji komunisti su jedno vrijeme bili i najjači politički činitelj.

Kada vam znakovi govore da trebate skrenuti ponekad je to pametno i učiniti.