Mobiteli, javne ure, satovi na zapešćima upozoravaju na neumitan tok vremena. Pri tome je vrijeme poput prolaznika postojanog koraka. Svi mi ubrzavamo ili usporavamo svoje kretanje prema našim navikama i potrebama. Samo je ritam vremena uvijek jednak. Nemojte u to vjerovati!

Satovi i slične naprave samo hine da su sputali vrijeme u finu mrežu satova, minuta, sekundi, stotinki… Vrijeme ponekad trči poput očajnog ljubavnika za vlakom koji odnosi njegovu bivšu dragu, ponekad puzi, a ponekad i stoji.

To vrijeme u stajanju predstavljaju fotografije mlade umjetnice Marine Paulenke koje su pod nazivom „Zatvoreno/Closed“ izložene u Galeriji „Kristofor Stanković“ Skupštine Grada Zagreba. Umjetnica je fotografirala, u gluho doba noći, starim fotografskim aparatom, izloge zatvorenih obrtničkih radnji.

Marina Paulanka

Umjetnica je, kako sama kaže odlučila : „…dokumentirati zadnje krikove propalog socijalističkog društva, ostatke koje nemilosrdno lomi novo doba. Dolaskom korporacija, nestaju mali obrtnici, nestaju poslovi, struke, zanatlije.“

Zanimljiva teza. Obrtnici su ostaci socijalizma. U socijalističko doba bili su sumnjičeni da među nedovršenim cipelama, brusovima za ključeve i u kutiji za novu „Makita“ bušilicu skrivaju klice obnove kapitalizma.

Vrijeme je stalo za zagrebačke obrtnike, barem prema fotografijama Marine Paulenke, negdje krajem 70-tih i u prvoj polovici 80-tih godina 20. st. U te se izloge od tog vremena uložilo malo ili čak ništa. Imate dojam kada ulazite u te radnje da će te s radija čuti prijenos utakmice zagrebačkog Dinama i niškog Radničkog, a majstor će s mušterijom prije vas raspravljati o štednji benzina uvođenjem vožnje „par – nepar“ (jedan dan su mogli voziti automobili kojih su registracije završavale parnim, a drugi neparnim brojevima).

Tako izložba Marine Paulenko govori o stanju zagrebačkih obrta više nego bilo koja znanstvena studija. Netko treba ući u radnje zagrebačkih obrtnika i u njima ponovo naviti satove.