Velika većina ljudi koji se učlanjuju u političke stranke to čini zbog neke vrste osobne ambicije. Uvjereni ste da neke stvari možete učiniti boljima, da ste sposobniji od onih koji su sad na vlasti ili jednostavno želite se na ovaj ili onaj način osobno okoristiti.

Manje ili više jasan cilj stotina vlasnika članskih iskaznica je postati zastupnik u Hrvatskom saboru. Primate za hrvatske prilike visoku plaću, dižete ruke tijekom glasanja kako vam naloži stranački šef i još vam susjed ujutro kaže: „Hej, jučer sam te vidio na televiziji!“. Punici, koja vas inače ne podnosi, postajete od jednom simpatičniji jer, na kraju krajeva, kćer joj je udana za saborskog zastupnika.

Svijesti, da vi zastupate tisuće ljudi koji od vas očekuju da mijenjate ekonomske i općenito društvene prilike koje će njima osigurati pristojan život u sadašnjosti, a njihovoj djeci neku perspektivu u budućnosti, ima malo mjesta. O tome treba brinuti netko drugi. Tko zapravo, nije posve jasno. Vjerojatno predsjednik stranke i neka nedefinirana skupina ljudi oko njega. Ukratko, ja ću uživati zastupničku plaću i društvene povlastice, a probleme će rješavati Deus ex machina.

Tko je zaista dobar zastupnik? U rad zastupnika javnost zapravo nema uvid. Saborske statistike su od male pomoći. Broj sjednica na kojima je neki zastupnik znači samo da ima veći rizik od dobivanja hemeroida. Vrlo malu korist može imati zastupnikov glasač od toga što njegov zastupnik ima mazohističku sklonost slušanja beskrajnih i često besmislenih saborskih rasprava. Ne bi li zastupnik bio korisniji ako bi češće izbivao izvan sabornice i družio se sa svojim biračkim tijelom?

Kriterij rasprava i replika na sjednicama? Zastupnici se za rasprave javljaju i kad trebaju i ne trebaju. Da li će njihova rasprava utjecati na stvarni oblik nekog zakonskog prijedloga je često od sporedne važnosti. Pri tome se zaboravlja potreba pridržavanja barem osnova građanske pristojnosti, a da ne govorimo o tome da nadobudni saborski govornici ne vladaju ni osnovama suvislog govorničkog izražavanja. Pri tome ponekad i zastupnici moje stranke nisu „činili rodu glas“. Neodmjerenim i nepromišljenim istupima zastupnici izvrću ruglu i kompromitiraju ne samo sebe nego i sam Sabor kao i demokratski proces iz koga su izrasli.

Takvo ponašanje potiču i mediji. Što veća „provala“ tim veća medijska pozornost. Znam to iz vlastitog iskustva.

Glavne političke odluke ne donose se na saborskim plenumima. Za rad predstavničkih tijela puno su važniji zastupnički odbori, gdje manja skupina ljudi, u smirenijoj atmosferi i u pravilu uz manju medijsku pozornost može nešto suvislo i zaključiti. Najvažnije odluke se pak donose na – kavama, ručcima i večerama. U takvim prilikama političari mogu staviti na stranu nagon za strančarenjem i dodvoravanjem javnosti. U tome Hrvatska nije iznimka. Korijeni modernih stranaka, od 18. stoljeća na dalje, nalaze se u kavanama i gostionicama. Hitler i njegova minhenska pivnica nije nikakva posebna pojava.

Stranački šefovi, a u prvom redu oni, poput Zorana Milanovića i Jadranke Kosor koji imaju velike i razgranate stranačke organizacije, pri sastavljanju lista moraju uračunati i utjecaje pojedinaca na članstvo i stranačke ogranke. Tako imate u Saboru pojedince koji nikada ništa ne kažu ali „kontroliraju“ važnu skupinu članova stranke ili biračkog tijela.

U svakom slučaju, kada stranačke vođe objavljuju liste kandidata za Sabor uvijek postoji mnoštvo razočaranih. Nitko ne prigovara, jer se boje zamjeranja, ali u sebi spominju predsjedniku (predsjednici) stranke i bližu i dalju rodbinu i to u različitim spolnim aktivnostima. Svi smo krvavi ispod kože.