Identitet se često temelji na suprotstavljanju, sukobu. Brojne priče vrte se oko ratova s kojima se pojedine skupine poistovjećuju. One u njihovih pripadnika izazivaju burne, snažne osjećaje koje mogu međusobno dijeliti. Pobjede, ali i porazi, oblikuju narode.

Naspram neke zajednice, u predaji i kulturi iste, stoji neka druga koja ju ne voli, što više koja ju ugrožava i napada. U slučaju Hrvata tu se naravno Turci, koga god pod tim nazivom podrazumijevali. Daleko su iza njih su stanovnici velikog grada na jadranskim lagunama – Mlečani. Netko će se sjetiti Mađara i Mongola. Danas jako izražen antagonizam prema Srbima, a i Srba prema Hrvatima, razmjerno je nedavna pojava.

Hrvati su pak ukrštali mačeve s pripadnicima vrlo raznolikih skupina, no ovi sukobi nisu imali utjecaj na oblikovanje njihova identiteta pa su ostali u dubokom zapećku. To se odnosi tako i na ratovanje sa skandinavskim narodima, pri čemu je traumatično ratno iskustvo daleko više izraženo kod naših protivnika na sjeveru Europe.

Sukobi Hrvata i Danaca tako su kod potonjih uzrokovali ozbiljnu traumu. Ona je vezana za dansko sudjelovanje u Tridesetogodišnjem ratu. Kako bi spriječio potpuni slom njemačkih protestanata poslije poraza Čeha u bitci na Bijeloj Gori 1620. i niza izgubljenih bitaka i gradova na jugozapadu Njemačke, danski kralj Christian IV. objavio je rat Habsburgovcima i katoličkoj ligi 1625. Zbog toga se ubrzo pokajao. Danska je vojska katastrofalno poražena u bitci kod Luttera 1626. Na to su čete Habsburgovaca i Katoličkog saveza Dancima na neko vrijeme otele Schleswig, Holstein i veliki poluotok Jylland. Danci se 1629., po miru u Lübecku, povlače iz rata.

Hrvatska laka konjica sudjeluje u pohodima protiv Danaca na bokovima habsburške vojske zalazeći neprijatelju za leđa, izviđajući i progoneći poražene. Tako su Hrvati preplavili veliki dio današnjeg danskog područja nesmiljeno pljačkajući, paleći i ubijajući, ostavivši trag i u danskoj narodnoj tradiciji.

Sjevernonjemački naziv za Hrvata „Krabat“ u danskom je označavao razbojnika, divlju i osobito snažnu osobu,a kao pridjev pak nešto vrlo veliko, teško, nezgrapno. Izraz „krabat“ uglavnom se u moderno doba koristi za vrlo živo i pomalo zločesto dijete. „Krabatom“ se i straše djeca u Danskoj. Postoje i slikovnice u kojima „Krabat“ pomaže malim Dancima u učenju i suočavanju s „Krabatom“, utjelovljenjem dječjih strahova i nedoumica.

Priče o Hrvatima u Tridesetogodišnjem ratu dobro su poznate, no ovaj veliki sukob u 17. stoljeću nije bio i jedini oružani konflikt Hrvata i Danaca. Daleko je manje poznato dansko-hrvatsko ratovanje u drugoj polovici 19. st. Radi se o Drugom Schleswigškom ratu iz 1864. Tada je Danska pokušala pokrajine Schleswig, Holstein i Luenberg jače integrirati, usprkos činjenici da su Nijemci u njima uglavnom činili većinu i da je Schleswig bio dio Njemačke kojim je doduše vladao danski kralj ali samo kako pokrajinski vojvoda. Braneći interese Nijemaca pod danskom vlašću Habsburška monarhija i kraljevina Pruska (u savezu i s nekim manjim njemačkim državama) napale su Dansku u veljači 1864. Do listopada te godine Danci su poraženi i sporna su područja morali prepustiti Habsburgovcima i Prusima.

I da, evo opet Hrvata. Njih je vjerojatno bilo i u dijelovima austrijske kopnene vojske, no svakako su činili veliki dio posada austrijskog brodovlja, fregata na parni pogon „Schwarzenberg“ i „Radetzky“, koje je pod komodorom Wilhelmom von Tegetthoffom ratovalo protiv danske mornarice.

Ključni dio rata na moru bila je bitka kod Helgolanda 9. svibnja 1864. U izravnom sukobu danske i austrijsko-pruske flote Danci su imali nešto više uspjeha, no Tegetthoff je uspio ostvariti svoj glavni cilj, deblokirati sjevernonjemačke luke kojima su Danci priječili pristup. Hvaranin Nikola Karković, koji će se proslaviti u bitci kod Visa 1866. ,sudjelovao je i u bitci kod Helgolanda. Iz Brusja na Hvaru bio je Vicko Miličić – Čripotov koji je odlikovan za sudjelovanje u ovoj bitci o kojoj govori u svojim uspomenama. Da su Danci u borbi imali prevagu svjedoči i jedan hrvatski mornar, sudionik bitke, prezimenom Starčević koji tako tvrdi: „Uspjeh bitke, da ga točno označimo, glasio bi ovako: Bitku smo mi prekinuli, pri čem nijesu Danci ni pokušali, da ju obnove, ni da nas progone; a neima dvojbe, da je to bilo ne samo moguće, nego dapače i lahko izvedivo, samo da su Danci htjeli.“ Danci su od svoje razmjerno moćne flote ipak u ratu 1864. očekivali daleko više.

Danci su te 1864. bili svjesni kako ponovo ratuju s Hrvatima. To su znali i drugi skandinavski narodi, kojih se javnost solidarizirala s Dancima. Tako je 1864. veliki norveški književnik Henrik Ibsen napisao pjesmu „Til Frederik den Syvendes Minde“ u spomen nedavno preminulom danskom kralju Frederiku VII. U njoj predviđa pobjedu danskog vojnika nad Slavenima, Vendima i Hrvatima (Slaven, Venden og Kroaten slår ej landsoldaten!). U prvoj verziji pjesme spominju se i Nijemci, no njih je kasnije izostavio. Tako je Njemačko – danski rat 1864. u Ibsenovoj poemi postao, ni manje ni više, sukob Danaca sa Slavenima.

Kao i u 17. stoljeću ni rat 1864. po Dance nije dobro svršio, no pojedine epizode iz ovog ratnog sukoba postale su dio danskog nacionalnog mita. O tome, u 21. stoljeću, svjedoči i danski povijesni spektakl „1864.“, najskuplje dansko televizijsko ostvarenje. A Hrvati? Nasuprot Ibsenu u danskom filmu su glavni negativci Prusi, a Hrvati se uopće ne spominju. Čini se kako su nam Danci, na kraju, sve oprostili.