28. lipnja skupština je Crne Gore, na mitski dan srpske povijesti, dan bitke na Kosovu 1389. (dakle na Vidovdan), usvojila „Rezoluciju o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen” u kojoj je ključni dio odluka da se 22. travnja svake godine obilježava u Crnoj Gori kao „Dan sjećanja na genocid u Jasenovcu”. Isto tako predviđa se i odlazak crnogorske parlamentarne delegacije u Jasenovac na navedeni dan.

Čovjek bi promislio kako je u kompleksu jasenovačkog koncentracijskog logora sigurno stradalo i mnoštvo Crnogoraca, ali… Prema podacima Javne ustanove spomen područja Jasenovac u ovom koncentracijskom logoru ubijena su 44 Crnogorca (33 muškarca i 11 žena). Udio Crnogoraca u ukupnom broju žrtava ovog logora je 0,05%! U Jasenovcu je više ubijeno Ukrajinaca, Slovaka i Čeha nego Crnogoraca. Dakle prije bi bilo za očekivati ovakve odluke od parlamentarnih tijela iz Kijeva, Praga i Bratislave nego iz Podgorice.

Što ako je crnogorskih žrtava u Jasenovcu ipak bilo nešto više? To je zapravo izvjesno i vezano je za sukob crnogorskih četnika i snaga NDH na Lijevče polju, na sjeveru Bosne i Hercegovine, između 30. ožujka i 8. travnja 1945. Taj se događaj preuveličava kako od strane hrvatske tako i srpske nacionalističke desnice. Za hrvatske je nacionaliste to velike pobjeda ustaških snaga nad četnicima, a za srpske „drugo Kosovo” i mjesto žrtvovanja četnika u sukobu s najvećim krvnicima srpskog naroda. Čini se pak kako se radilo o sukobu „niskog intenziteta” pri čemu se broj žrtava ustaško-četničkog sraza procjenjuje od nekoliko desetaka do nekoliko stotina.

Uglavnom, između tri i pet tisuća crnogorskih četnika, na čelu s njihovim vođom Pavlom Đurišićem predalo se ustašama. Internirani su u logor Stara Gradiška gdje je velika većina pristupila netom zamišljenoj „Crnogorskoj narodnoj vojsci” nekadašnjeg crnogorskog federaliste i sada suradnika ustaša Sekule Drljevića i potom puštena. Izuzetak su bili četnički zapovjednici na čelu s Đurišićem u koje Drljević nije imao ni malo povjerenja. Njih oko 150 predano je ustašama koji su ih potom izgledno likvidirali u Staroj Gradišci i Jasenovcu. Među njima su bili karizmatični Đurišić, drugi crnogorski i hercegovački četnički vojvoda Petar Baćović, glavni obavještajac Draže Mihajlovića Zaharija Ostojić i četnički ideolog Dragiša Vasić.

Njihova vjerojatna likvidacija u Jasenovcu postala je predmet grubih revizionističkih manipulacija. Pročetnička historiografija trpa ih među „jasenovačke velikomučenike” zajedno s nevinima srpskim ženama i djecom. Na drugoj strani, onima koji iskazuju neskriven sentiment prema ustaškoj državi, to je dokaz kako su u Jasenovcu ubijani i oni koji su to i zaslužili, pa se jasenovačke žrtve općenito relativiziraju. Bespućima interneta čak kruži i navodna slika Maksa Luburića koji u ruci drži odrubljenu glavu Pavla Đurišića. Jesu li Đurišić, Baćović i Ostojić „jasenovačke žrtve” za kojima zapravo žali predsjednik crnogorske skupštine i četnički vojvoda Andrija Mandić?

Hrvatska je olako prešla preko činjenice kako je jedan četnički vojvoda iz Crne Gore postao predsjednik skupštine članice NATO-a. Crnogorski četnici su Hrvatskoj i Hrvatima posebno problematični. Četničke vođe pogubljene u Jasenovcu, posebno Đurišić i Baćović, bili su patološke ubojice koje su pobile na tisuće Hrvata i Bošnjaka na Sandžaku, u Istočnoj Bosni, u Rami, u okolici Makarske i Imotskoga, u Poljicima itd.

Ponovimo, crnogorski su četnici Hrvatskoj i Hrvatima osobito sporni. Njihovi zločini na ovom području i nad Hrvatima općenito, daleko su veći od onih koji su počinili Crnogorci u redovima JNA. Dok je u Crnoj Gori na vlasti bila opcija koja je odlučno odbacivala četništvo to Crnoj Gori stavljati na nos nije imalo smisla, no što sada kada su simpatizeri ubojica iz Drugog svjetskog rata došli na vlast?