Vijest o prebijanju sezonskih radnika iz Slavonije u Dubrovniku na žalost nikoga nije iznenadila. Zlostavljanje svake vrste „stranca“ u Hrvatskoj postala je nepoželjna ali ne i neočekivana vijest. Dubrovnik je pak zadnje mjesto koje bi se trebalo obračunavati sa stranim radnicima.

Dubrovnik je nastao na radu došljaka. Pri tome ne mislim samo na nama vremenski najbliža razdoblja. O tome svjedoče i povijesni dokumenti. To se posebno odnosi na registar „Diversa de foris“ iz polovice 16. st. koji sadrži, na izgled, beskrajni broj ugovora radnika iz zaleđa o „radu na određeno vrijeme“. Ugovori su bili sklapani na razdoblja od jedne do sedam godina. Radnici su zarađivali prosječno jedan do tri zlatna dukata godišnje uz plaćeni stan i hranu.

„Zlatno doba“ Dubrovnika bilo je utemeljeno na radu imigranata. Drugačije ne može biti ni u dvadeset i prvom stoljeću. Zato je zlostavljanje „sezonaca“ u Dubrovniku ne samo moralno i politički nego i ekonomski neprihvatljivo.