Studiji na stranim sveučilištima danas se u Hrvatskoj predstavljaju kao nešto novo, posebno, inovativno. U stvari studiranje, učenje samo u jednoj zemlji,  pojava je novog datuma. Kada nastaju prva središta visokog obrazovanja ona su zapravo okupljališta studenata – lutalica koje privlači ovaj ili onaj ugledni profesor – učitelj. Kada bi studentu ovaj dosadio, ili ne bi ispunio njegova očekivanja, on bi jednostavno digao sidro i krenuo u potragu za mentorom koji bi više odgovarao njegovim interesima. Pri tome tisuće kilometara nisu predstavljale ozbiljnu prepreku. Mijenjanje visokoškolskih ustanova i zemalja studiranja, do drugog svjetskog rata, bilo je više pravilo nego iznimka.

Ovo ne vrijedi samo za one koji su težili profesorskim i doktorskim titulama. To je u davnini, u još većoj mjeri, vrijedilo za obrtnike. Mladi obrtnik po završetku naukovanja (šegrtovanja) ne bi postao majstor, nego kalfa. Kako bi profesionalno napredovao mora je obaviti nešto vrlo bitno. To se nazivalo „vandranjem“ (lutanjem). Mladi obrtnik morao je neko vrijeme provesti radeći kod drugih obrtnika, u drugim gradovima, u drugim zemljama. On je tako postajao obrtnik „slobodnjak“ ili „frajer“. Sa sobom je nosio knjižicu u kojoj su mu strani majstori ovjeravali radno iskustvo stečeno u njihovoj službi. Tek poslije toga mogao se nadati poziciji majstora. Novo, inovativno, napredno uvijek je bilo negdje drugdje.

Kao i u srednjem vijeku tako i danas potrebno nam je što više „frajera“. Kakav „Erasmus“! Moderni sustavi razmjene studenata i znanja mogu se sakriti pred onima iz srednjeg vijeka. Potraga za znanjem uvijek je bilo „vandranje“.