Ponekad moraš priznati. Tvoji ideološki suparnici ponekad su u pravu. Kada desničari stalno grme zbog navodnih ostataka komunizma u političkom životu mora im se priznati kako su povremeno u pravu. Ipak, to im daju za pravo ne toliko događaji u SDP-u Hrvatske koliko u HDZ-u.

To se primjerice odnosi na inicijativu gradonačelnika Vukovara Ivana Penave da se 18. listopada u njegovom gradu održi „nestranački” protestni skup zbog neučinkovitog progona osoba koje su činile zločine nad Hrvatima tijekom Domovinskog rata. Posebno se na meti nezadovoljnika nalazi zastupnik srpske zajednice u Hrvatskoj Milorad Pupovac o kojega bi se stavovima o nedavnom ratu trebalo raspravljati na posebnoj saborskoj sjednici.

Sve bi to bilo razumljivo da Ivan Penava nije član HDZ-a, a Milorad Pupovac nije bitan dio saborske većine HDZ-ova premijera Andreja Plenkovića. Konačno, tijela i strukture protiv kojih bi se demonstriralo zbog njihove neučinkovitosti dio su upravljačkog sustava pod nadzorom HDZ-a. Usprkos tome Penava i društvo tvrde kako nisu protiv vlade kojim dominira HDZ i dapače daju punu podršku Plenkoviću.

Sve me to podsjeća na štrajkove i demonstracije tijekom komunizma u pokojnoj Jugoslaviji kada su nezadovoljnici sustavom marširali s Titovim slikama i zastavama komunističke partije. Protestni proglasi u pravilu su završavali davanjem podrške Titu i Centralnom komitetu Saveza komunista. Dobro se sjećam početaka „dešavanja naroda” na Kosovu kada su Miroslav Šolović i društvo marširali s Titovim slikama u prvom redu želeći pak srušiti (kon)federalni sustav Jugoslavije koji je osoba na slici zdušno zagovarala. Isto tako demonstracije Albanaca na istom Kosovu bili su pod „zaštitom” lika najvećeg sveca naših naroda i narodnosti.

Usprkos formalnoj ikonografiji, zaklinjanju Titu i partiji, demonstranti su bili i protiv Tita i protiv partije. Isto vrijedi za Penavu i njegovu skupinu. Može on pričati koliko hoće kako podržava premijera i vladu kada je svima jasno kako je protiv nje.

Cijeloj situaciji okus političke gluposti daje nedavni juriš ličkog župana Darka Milinovića i njegove lokalne klijentele na središte HDZ-a uz istovremeno prisezanje vjernosti premijeru Andreju Plenkoviću i njegovoj vladi. Milinović je tada bio protiv Plenkovića kao i onda kada je ekspresno izbačen iz HDZ-a. Koliko blesav moraš biti da u roku od nekoliko dana izvedeš isti, prozirni igrokaz kao župan bodi bilder iz Gospića?

Ovakvi postupci ne samo što svojom niskom razinom izvedbe sramote svoje aktere nego licemjerje dovode na i za politiku, do sada neviđenu razinu.

Protiv si Plenkovića? Brate mili priznaj jer si ionako za svoju stranku hodajući pokojnik.

Pa zašto to rade? Uglavnom zbog političkog kalkuliranja i nade, da u dan kada dođe do obračuna on po njih neće biti tako jako nepovoljan ako istovremeno grizu i umiljavaju se.

To je račun bez krčmara.

Na kraju, što reći o zahtjevima za kažnjavanjem ratnih zločinaca? Od 10.000 Nijemaca koji su aktivno sudjelovali u likvidacijama, izgladnjivanju i mučenju milijuna zatočenika koncentracionih logora tijekom 2. svjetskog rata njih manje od 800 za te je zločine bilo izvedeno pred sud. Da ne govorimo koliko je od njih na kraju zaista i osuđeno. Na žalost tako će biti i sa zločinima počinjenima u Domovinskom ratu. Većina počinitelja nedjela umrijet će mirno, u dubokoj starosti, gledajući unuke kako se igraju. Znam – sramota. Svima koji su zainteresirani za (ne)procesuiranje ratnih zločina toplo preporučujem sjajan film Stanleya Kramera „Suđenje u Nürnbergu“ (Judgment at Nuremberg) iz 1961.

Na kraju ratova i zločin postaje stvar dogovora.