Odmah neka bude jasno. Neću pisati o događajima iz 1995. Namjeravam napisati nekoliko redaka o jednom drugom zauzimanju Knina, onom iz 16. st., točnije 1522. Radi se o događaju na koji su Hrvati daleko manje ponosni nego što je to slučaj s događajima iz 1995.

Knin je po svom položaju grad koji bi se trebao lako braniti što je bio jedan od razloga njegove velike važnosti u srednjem vijeku. Radi se zapravo o dvjema utvrdama sagrađenima na strmoj stijeni opkoljenoj rijekom, jezerima i močvarama. Idealno za dugotrajno pružanje otpora napadaču. Ipak, Knin je 1522. kao i 1995. pao uz malo otpora. Poslije samo tri dana opsade Turaka, grad je njegov zapovjednik Mihajlo Vojković odlučio predati vojsci bosanskog i mostarskog paše. Posada i stanovnici su potom mirnom napustili mjesto prepustivši ga Osmanlijama. Vidjevši što se dogodilo Kninu stanovnici nedalekog Skradina su jednostavno napustili grad u koji su Turci potom mirno umarširali. Knin pak nije bio, za tadašnju Hrvatsku, običan grad. Ako bi se koje mjesto moglo nazvati srednjovjekovnom prijestolnicom Hrvatske onda je to bio Knin. Tu je stolovao podban koji je zapravo upravljao kraljevstvom umjesto bana koji je često bio odsutan, kninski biskupi bili su kancelari kraljevstva, a u samostanu sv. Bartolomeja čuvali su se najvažniji državni dokumenti. Po padu Knina se sve česće kao „metropolis Croatiae” spominje jedan drugi grad – Zagreb. Tako su Hrvati Turcima prepustili svoju metropolu tek uz simbolični otpor. Džaba najmodernije topništvo koje je vladar poslao netom prije pada u Knin. Uzalud nove zidine oko Skradina. Hrvati su jednostavno podvili rep i zbrisali. Čitajući udžbenike stječe se dojam kako su naši preci pružali ogorčen otpor Turcima braneći svaku stopu hrvatskog tla do zadnjeg daha. Tako se spominju Siget (premda u Mađarskoj), Klis, Jajce, Krupa, Gvozdansko, Sisak kao uzori Hrvatima urođenog junaštva. Mi smo pak samo nedostojni nasljednici naših slavnih predaka koje bi trebali oponašati koliko je god to moguće. U stvari najveći je dio Hrvatske pao pod tursku vlast bez spektakularnih bitaka i krvavih opsada. Utvrde su mahom njihove posade same napuštale ili predavale Turcima. Ispada da su Hrvati bili iznimne kukavice. Ne brzajmo sa zaključcima. Turci se nisu u pravilu upuštali u opsade dobro utvrđenih zamkova. Njihove posade nukali su na predaju dobivajući bitke – logistikom. Glavni dio posla obavljale su divlje pljačkaške skupine – akindžije. Ovi su uništavali područja oko utvrda otežavajući im opskrbu potrebštinama. Linije opskrbe utvrda postojale su sve duže dok na kraju gladni vojnici ne bi samo napustili svoje položaje. Rezultat takve taktike je opustošeni krajolik koji se demografski od turskog haranja 15. i 16. st. nije oporavio do danas. Zapravo, naši preci nisu bili ništa veći junaci ili kukavice od nas samih. Konačno mi smo samo djeca naših roditelja.