Mediji u Hrvatskoj žive od senzacija za jedan dan. Takva je bila i najava “narodnjačkog” radija u Zagrebu. Usprkos medijskoj pozornosti pojava takvog medija u najboljem je slučaju blago osporena. Konačno, zašto ljudi ne bi slušali ono što žele? Ako umjesto pokojnog Radija Cibone žele slušati Cecu Ražnjatović tko sam ja da o tome sudim? Živimo li u slobodnom društvu ili ne?

Na ovu vijest se nadovezalo istraživanje o glazbenim sklonostima mladih sociologa Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru. Prema tom istraživanju gotovo polovica srednjoškolaca stalno ili povremeno sluša narodnjake. Pri tome je posebno zanimljivo da “cajke” znatno više slušaju djevojke od mladića, mladi koji se smatraju vjernicima od onih koji to nisu, konzervativniji od onih liberalnih sklonosti i sl. Ukratko, mladi ljubitelj narodnjaka je cura koja ne voli pedere, tvrdi kako u životu slijedi učenje katoličke crkve i ima Sandru Afriku nafrljenu na najjače.

Sve navedeno je prilično kontradiktorno. Vjera i nacija idu ruku pod ruku s veličanjem spolne raspojasanosti, alkoholizma, a sve u ritmovima susjeda s kojima navodno imamo puno nesređenih računa. To nije pojava od jučer.

Prvi put sam se s ovim fenomenom susreo u Hrvatskoj vojsci. Čovjek bi pomislio kako su hrvatski branitelji bili otporni na draži srpskog folka ili čak prema njemu neprijateljski nastrojeni, ali ne… Na široko su se slušali srpski, a posebno opskurni “krajiški” narodnjaci. Sjećam se jedno takvog “hita” koji je od prilike išao “Dođi mala iz Šumadije kod mene u Krajinu”. Ti su se pjesmuljci uredno s programa srpskih radio stanica presnimavali na audio kasete i potom širili. Pričalo se kako hrvatska vojska ne bombardira odašiljače radija “Petrova gora” jer ovaj pušta “dobru glazbu” bez koje bi vojsci bilo dosadno. Dakle, kakva “Moja domovina” i sl. Jednom prilikom je jedan dočasnik prigovorio vojsci slušanje srpskih narodnjaka upozorivši ih kako bi to nekom kojem su rođaci stradali od četnika moglo smetati. Ovi su ga blijedo pogledali i nastavili slušati istočnjački melos.

Iskreno, bez šunda se ne može. Zato su hrvatski mediji uložili velike napore u stvaranje domaćeg “trasha”, no tamburaši i Huljićevi meki turbo folk pokazali su se slabašnom preprekom sirovom i neprikriveno vulgarnom zvuku iz Srbije. To je zvuk utrobe, ritam koji sirenski udara “use, nase i podase” i tko mu u društvu urušenog morala može odoljeti?

Nema veze što je to soundtrack politike koja je cijelu bivšu Jugoslaviju zavila u crno. Nije “Rimtutituki” bez veze pjevao “neću da pobedi narodna muzika”. To je glazba s onu stranu civilizacijskih vrijednosti koja se dodvorava onom životinjskom u nama. Tako su Hrvati postali žrtve svojevrsnog kulturnog “Stockholmskog sindroma“. U Izraelu se i danas ne izvodi vrhunska njemačka “ozbiljna” glazba. Hrvatska pak uživa u šundu koji je udarao ritam razaranju njezinih sela i gradova.

Kršćanstvo i turbo – folk? Vjera koja stoji iz Bachove “Muke po Mateju” i Palestrinine “Stabat mater” sada se povezuje s junacima “Grand parade”. Ima li većeg kulturnog poraza katoličke crkve? Koliko Mile Kitić ima veze s Mozartom toliko turbo folk može imati veze s kulturnim potrebama pravih kršćana.

Samo mi nemojte pričati kako je sve to stvar ukusa, a o njima se ne raspravlja i sl. Duboko sam uvjeren kakao postoji dobro i zlo, dobra i loša glazba. Kako je to još Aristotel ustvrdio, umjetnost mora imati katarzičan, pročišćavaju efekt. Kao i svaka umjetnost tako bi i glazba morala utjecati na preispitivanje naših života i svijeta oko nas s konačnim ciljem da mi i naša okolina postanemo bolji. Uz turbo folk možemo, eventualno, samo popiti malo više. U mom slučaju iz očaja.

Da se razumijemo, narodnjaci nisu samo glazba desnice. Previše često sam iz prostorija SDP-a bacao kroz prozor cedeove Thompsona i gospođe Ražnjatović. Samo se kod desničara na njihovom nacionalnom i vjerskom patosu licemjerje više ističe.

Mora se, treba se slušati raznolika glazba. Prije neki dan sam poslije Schubertovog “Winterreise” cijelo popodne slušao “Dead Kennedys“. Tako mi je pasalo, ali u oba slučaja glazba me je poticala na razmišljanje. Možda ipak malo previše razmišljam? Možda je turbo folk, u zemlji gdje se svi međusobno lažemo o patriotizmu, poštenju i vjeri, zapravo savršena glazba?