Dani vikenda obično su onaj dio tjedna koji ne obiluje događajima vrijednima javne pozornosti. Subota, 24. 3. 2018. predstavljala je iznimku. U prvom redu radilo se o protestima usmjerenima protiv usvajanja Istanbulske konvencije. Tisuće ljudi sjatilo se tamo kamo subotom Zagrepčani idu na kavu i malo razgovora, kako bi izrazilo svoje nezadovoljstvo prihvaćanjem međunarodnog dokumenta koji bi trebao dodatno zaštiti žene od nasilja.

Dokument oko kojega bi trebalo postojati opće suglasje postao je predmet spora. Tako se dogodio čudan spoj već zaboravljenog protestnog turizma karakterističnog za režim Slobodana Miloševića, ispoljavanja mobilizacijske moći hrvatskog klerikalizma i duboke razočaranosti bijedom malih sredina u Hrvatskoj. Tako se digla kuka i motika na Vladu jer ova navodno želi ukinuti oca i majku, pedofile pripustiti u škole i vrtiće, zatrti katoličku vjeru i hrvatsku naciju. I pazite, to nije vlada SDP-a. To je vlada HDZ-a.

Liberalna javnost na ovo događanje reagirala je ismijavajući verbalnu neukost i nedostatak stomatološke skrbi u demonstranata. Ipak ne smijemo zaboraviti da je to mahom pošten svijet koji će ti bez razmišljanja pomoći popraviti auto pa i podijeliti s tobom i zadnju koricu kruha. To je bijes uglavnom siromašnih ljudi koji se u svijetu kapitala i globalne kulture nikako ne mogu snaći pa postaju žrtve mračnih spletkaroša koji dobro poznaju njihove slabe strane.

Istog dana najviše tijelo SDP Hrvatske također je zasjedalo. Teme sastanka formalnog vrha stranke bilo je preoblikovanje stranačkih izvršnih tijela ali i izbacivanje iz iste saborskog zastupnika SDP-a i nekadašnjeg ministra Miranda Mrsića. Ovo zasjedanje samo je ponovo demonstriralo glavinjanje ove nekada moćne stranke između smiješnog i apsurdnog, zločestog i glupog.

Taj bizaran spoj SDP je demonstrirao načinom izbacivanja Miranda Mrsića iz stranke. Povod za to je bio njegov prijedlog Zakona o radu, koga je doduše sam predložio ali uz podršku dvadeset i dva SDP-ova saborska zastupnika! Nacrt zakona mi izgleda sasvim uredu. Jača prava radnika i samo mi je upitno koliko se neke od njegovih odredbi provedive. Jedino što bi se tu Mrsiću moglo prigovoriti je ono što bi Dalmatinci rekli “Di si bija dok je grmilo?” – zašto takve promjene nije progurao dok je bio ministar.

Ali ne. Vodstvu SDP jačanje prava radnika nije O.K. Ono daje svoj, po radnike restriktivniji prijedlog. Mrsić svoj nacrt odbija povući i opa, van iz stranke! Kakvo pucanje samom sebi u nogu Bernardića i družine. Da ne govorimo da je od 103 člana Glavnog odbora, glasalo za smjenu Mrsića samo njih 40. Većina je tada imala drugog, važnijeg posla. Vjerojatno čačkati nos. Da ne govorimo i da se veliki dio predsjedništva nije pojavio. Sve je jasno. Ni samo rukovodstvo stranke ne vjeruje više u SDP kao i u najomraženijeg političara u Hrvatskoj Davora Bernardića.

Kako se zapravo radi o kraju igre svjedoči i smjena Glavnog tajnika stranke – Zvane Brumnića. Brumnić je bio duša, srce i mišić “projekta Bernardić”. Jednostavno, igri je kraj.

Pa kakve veze ima protest konzervativaca na Trgu bana Jelačića i zasjedanje Glavnog odbora SDP-a? Od devedesetih do nedavno javnost je doživljavala SDP u prvom redu kao braniteljicu modernih, progresivnih vrijednosti koje Hrvatskoj jamče budućnost. Od jednom je tu ulogu preuzeo HDZ. Andrej Plenković je odlučan od HDZ-a napraviti stranku centra po uzoru na demokršćane na zapadu Europe. Ako to učini SDP gubi svaki smisao. HDZ će postati catch all stranka koja će mljeti sve pred sobom.

Tako bi 24. 3. 2018. mogao biti prijelomni datum na hrvatskoj političkoj sceni. Dan kada su organizirana ludost i dezorganizirana glupost došle do posebnog izražaja.