Pitajte ljude na ulici. Pitajte što njima znači privatno vlasništvo? Vrlo često će te dobiti odgovor kako je ono nedodirljivo i nepovredivo. I da, to navodno jamči “ustav”. Naravno, svatko tko je i površno pročitao Ustav Republike Hrvatske zna da to i nije baš tako. Zanimljiv je i taj svetački okvir jedne vrlo ovozemaljske pojave. Pa da li je onda barem za katoličku crkvu privatno vlasništvo nešto “sveto”?

Odgovor je – ne. Za razliku od pučkog domišljanja ono je crkvi načelno bitno samo kao sredstvo u dostizanju jednog višeg cilja, a ne vrijednost sama po sebi. Premda se to često iz ponašanja crkvenih glavara ne može razaznati, privatno vlasništvo, pa tako i kapital imaju u društvu podređeno, drugorazredno značenje. U odnosu rada i kapitala crkva ne smatra kako ta dva činitelja trebaju biti ravnopravna. Rad je onaj koji treba imati prednost.

Načelno, radnik bi trebao dobivati onoliko koliko mu je potrebno, a kapitalist? Kapitalist bi trebao dobiti ono što ostane, ako nešto i ostane. Prilično radikalno, zar ne?

Kako doći do takvog društvenog aranžmana koji je posve u skladu s Marxovim načelom kako radnici ne trebaju dobivati onoliko koliko “zarade”, nego onoliko koliko im je neophodno za sretan, ispunjen život. Crkva za to nema jasan odgovor. Inzistira se tako na dogovaranju, prihvaćanju zajedničkih vrijednosti, solidarnosti, djelima ljubavi i sl. Ipak, crkva zna kako se do tog cilja ne smije doći, a to je primjena nasilja, revolucija. Crkvi je odbojna i slika svijeta kao bojišta zatvorenih ljudskih blokova koje se nazivaju klasama. “Klasna borba” nije nešto prirodno nego je ideološki umjetno iskonstruirana. Po prirodi stvari ljudi su navodno skloniji suradnji nego sukobu.

Kapital je samo kumir, lažni idol kome se ljudi, pa i brojni svećenici, klanjaju. Usprkos tome neka vam ne pada na pamet da lažno božanstvo fizičkom silom srušite.