Prijedlog Milana Bandića o preimenovanju Trga maršala Tita u središtu Zagreba smatram prikladnim krajem jednog čina u drami o nazivu vjerojatno najljepšeg trga grada Zagreba. Činjenica kako je to preimenovanje predlaže sam Bandić govori koliko je taj prijedlog zapravo, na svoj način, opravdan. Postupak Milana Bandića i njegovih pulena jasno svjedoči o moralnoj bijedi ljudi koji su se oblikovali u Titovo doba i pod neizravnim njegovim patronatom. Bivši referenti za općenarodnu obranu i društvenu zaštitu (zapravo komunističke „špije“), djeca vojnih lica, nekadašnji partijski sekretari, ljudi koji su se u mladosti i te kako okoristili Titovim režimom sada se odriču osobe u čije ime su se kleli i što je važnije, na čije ime su izvlačili vrlo konkretnu korist.

Ovaj postupak učinio je ponovo tako živim moj doživljaj komunističke vrhuške 80-tih godina kao besprizornih tipova koji gledaju samo svoje dupe, papagajski ponavljajući fraze o bratstvu i jedinstvu i samoupravljanju. Veću su u to vrijeme ti ljudi bili ideološke prazne mješine spremne na sve kako bi si osigurale utjecaj u društvu i time razmjerno lagodan život. Bandić i slični likovi, a broje se u desecima tisuća, najveći su poraz Titove epohe i breme koje sustavno uništava Hrvatsku. Zato je savršeno u redu da Milan Bandić mijenja ime Trga maršala Tita. Budimo otvoreni, ako Bandić ne uspije stvoriti većinu u Skupštini grada Zagreba, a time i vlast u Zagrebu ponovo mu prijeti kazneni progon. Toga Bandiću Tito nije vrijedan.

Na drugoj strani život poslije smrti Josipa Broza Tita doživljava iznenađujući obrat. Da mi je netko rekao 1990. kako će Tito 2017. biti u Hrvatskoj važna politička tema rekao bi mu kako se zajebava. Ideološki je Broz već bio mrtav krajem 80-tih. Tito doživljava zanimljivu transformaciju. O njoj sam se osvjedočio na skupu potpore nazivu Trga maršala Tita 22. lipnja ove godine. Iznenadio me je broj okupljenih. Premda je sve bilo organizirano na brzinu, po velikoj vrućini i na dan kada je veliki broj Zagrepčana bio izvan grada okupilo se oko tisuću, tisuću i pol ljudi. Ja sam očekivao dvjestotinjak. Još mi je zanimljiviji bio stav mladih, dakle osoba kojima bih mogao biti otac, prema Titu. Za njih je Tito simbol borbe protiv siromaštva, zatucanosti, mržnje prema homoseksualnoj populaciji, korupcije i sl. Koliko to ima veze sa stvarnim Titom? Puno toga bi se tu dalo osporiti, no tada mi je sinulo – za klince je Tito mit, znak otpora postojećem stanju u državi i društvu.

Tako je hrvatskoj desnici uspjelo nešto što nije desetljećima komunističke propagande – od Tita su stvorili živi kult. On je za mlade zaista legendarni „Valter“ koji će svima onima koji su nositelji onog što u nas ne valja „jebat mater“ kako bi rekla Dubioza. Tako Tito vjerojatno gubi trg u trenutku kada postaje pravi, nepatvoreni mit, priča na kojima se temelje ljudske zajednice. Zato je preimenovanje Trga maršala Tita kontraproduktivno za one koji to predlažu. Od Tita stvaraju znak oko kojeg se okupljaju osobe koji se protive korumpiranim lokalnim moćnicima, protivnici mržnje prema manjinama i diktatima krajnje desnice. Tko bi to mogao i pomisliti 1990.?