Jedna od meni dražih pjesama „Lačnog Franza“ je „Kandidati za čestitke“. Ova pjesma od samo nekoliko stihova ismijava lažnu demokratsku proceduru izbora u doba socijalizma. Ipak, tipovi u bjelim košuljama, kravatama sa skupim satovima koji stalno nešto mudruju dio su i naše svakodnevice.

Pred lokalne izbore ponovno se aktualizira tko će biti „kandidati za čestitke“ na predstojećim izborima. To je razdoblje kada ego posebno raste stvarnim i umišljenim političkim činiteljima. Posebno pak raste predsjednicima stranaka. Usprkos formalnoj stranačkoj proceduri njihov blagoslov „kandidata“ je onaj ključan čin u procesu kandidiranja.

No, da li zaista predsjednica stranaka pa i same stranke odlučuju o svojim kandidatima? Kandidat prvenstveno mora imati izglede da bude izabran, da će mu se na kraju „čestitati“. Pri tome, kome će se čestitati ipak ne odlučuju stranački čelnici. To je u ovlasti birača.

Zapravo birači odlučuju tko će biti kandidat pojedine stranke. Ta osoba pri tome čak i ne mora biti član te stranke. Može biti član i neke druge stranke. Ako birači nekoga žele, usprkos možebitnoj tradiciji glasanja za neku stranku, oni će za njega glasati. O tome nema rasprave. To je jednostavno tako.

To će posebno doći do izražaja na narednim lokalnim izborima u Zagrebu. Na njima najveće hrvatske stranke HDZ i SDP, premda formalno mogu stvari izgledati drugačije, zapravo neće imati svoje kandidate. Njihovi birači su se već odlučili. Čini se kako će zagebački izbori biti vrlo neizvjesni. Ipak, jedno je izvjesno. Davor Bernardić i Andrej Planković čestitati će pobjedu osobi koja neće biti ni član SDP-a ali ni član HDZ. To sve govori o lošem stanju stranačkih organizacija najvećih hrvatskih političkih stranaka u glavnom gradu Hrvatske.