Opće je poznato – identitet, ono tko smo i što smo, temelji se na pričama koje manje više svi prihvaćaju kao zajedničke. Jedna od priča koja ujedinjuje i koja je u temelju američkog nacionalnog bića je ona o plaži Omaha. Omaha je bile tajno ime u savezničkim planovima za plažu u Francuskoj, u Normandiji na kojoj su se 6. lipnja 1944. iskrcale američke jedinice u namjeri da napadnu Hitlerovu „europsku tvrđavu“ i sa atlantske, zapadne strane. Amerikanci su imali velike gubitke, no usprkos tome uspjeli su stvoriti mostobran i od tuda krenuti u oslobađanje ostatka Europe.

Žrtva američkih vojnika na plaži Omaha bitne je odrednica američkog identiteta što dolazi do izražaja u brojim filmovima, serijama, računalnim igrama. Uloga SAD-a u slamanju Hitlera i njegovih saveznika i time spašavanje Europe od nje same možda je i najvažnija povijesna odrednica koja utvrđuje moderni američki identitet. Amerika je tada spasila svijet!

Zato je povezivanje veličanja nacističke, ustaške prošlosti sa SAD-om i njihovim aktualnim predsjednikom duboko uvredljivo. Skup pristaša Dražena Keleminca i njegove Autohtone Hrvatske stranke prava na kojem se istovremeno mahalo američkom zastavom, veličalo Donalda Trumpa i vikalo „Za doma spremni“ ne samo što ima obilježja lakrdije nego je i duboko uvredljiv za veliki dio hrvatske javnosti ali i za građane SAD-a, za temelj onoga što ovi jesu.

Amerika je velika prvenstveno zato što je pobijedila Hitlera, Mussolinija i Pavelića. Drugačije može biti samo u djelima koji se bave alternativnom poviješću i distopijama kao u poznatom romanu „Čovjek u visokom dvorcu“ Philipa K. Dicka koji oslikava Ameriku kakva bi bila da su pobijedile sile osovine. Knjigu sam pročitao još kao srednjoškolac, a po njezinim motivima nedavno je snimljena i serija.

Keleminčeva Amerika ne postoji niti će postojati.

Mnogi će pitati: „Pa zašto se baviš tim političkim marginalcem?“. Keleminca i njegovu skupinu lokalnih alkića netko financira i organizira. Preko „autohtonih“ crnih košuljaša ispipava se puls javnosti. Koliko se daleko može ići u promicanju desničarskih ideja? Koliko daleko možemo ići u „reviziji“ povijesti? Zbog takvih snaga buka oko Kelemica je toliko bitna.