Resava je rijeka u Srbiji, pritoka Morave. Dolina te rijeke poznata je po slikovitom manastiru Manasija. Nekada davno u njemu se djelovali marljivi monasi, prepisivači knjiga. U razdoblju prije otkrića tiska potrebna i hvalevrijedna djelatnost. Monasi su pri tome razvili i vlastiti stil koji nazivamo „resavska škola“.

Danas kada se koristi izraz „resavska škola“ ne želimo pohvaliti drevne monahe, nego se njime služimo kako bi okarakterizirali nešto kao neoriginalno, prepisano, nedomišljato. Istaknuta povjesničarka Mirjana Gross tim je izrazom „častila“ djela neinventivnih kolega.
„Resavska škola“ česta je pojava u društveno-humanističkim znanostima. Da se razumijemo, kako bi nečim novim nadogradili znanstvenu spoznaju moramo se osloniti na tuđa znanja, dostignuća naših prethodnika, no što ako znanstveni rad ne donosi ništa novo već samo prevrće i preslaguje staro kamenje?

Na žalost takvih radova ima puno. To se posebno odnosi na starije kolege, koji ponekad jedan te isti rad, neznatno promijenjen objavljuju iz godine u godinu. Konačno, tko će mu se nešto usuditi prigovoriti? On je sveučilišni profesor, zar ne?

Slučaj ministra znanosti i obrazovanja Pave Barišića ponovo je pokrenuo polemike vezane za izvornost i plagiranje. To nije prvi takav slučaj u novijoj hrvatskoj povijesti. Još je šezdesetih godina 20. st. došlo do polemike između dva povjesničara Ljube Bobana i Franje Tuđmana, pri čemu je prvi optužio budućeg hrvatskog predsjednika da se u stvaranju svog doktorata obilno koristio njegovim obranjenim ali neobjavljenim doktoratom. Ta je polemika imala svoje repove i krajem 80-tih i početkom 90-tih godina.

„Mlaćenje prazne slame“ godinama je bilo obilježje hrvatskih i jugoslavenskih društveno-humanističkih znanosti. One su kao takve mogle opstajati dok su u razdoblju socijalizma bile zaštićene ideološkim zidovima i prilično lošim komunikacijama tog vremena. Danas, u doba interneta, takva „starinska“ znanost je nemoguća. Usprkos tome ona se žilavo opire promjenama branjena od prestarjelih akademika, uglednika koji ne shvaćaju da to odavno više nisu.